Njemu je pripala uloga Herculea Poirota, koja nosi ogroman teret očekivanja. Zanimalo nas je kako je pronašao balans između poštovanja prema ovom liku i potrebe da mu na pozorišnim daskama da vlastiti glumački identitet.
“Najvažnije mi je bilo da Poirota ne posmatram samo kao kultni lik, nego kao živog čovjeka. Kada krenete od toga, onda polako prestanete razmišljati o teretu očekivanja i počnete tražiti njegovu unutrašnju logiku, ritam, način razmišljanja i odnos prema ljudima. Naravno da postoji odgovornost prema liku koji publika toliko voli i poznaje, ali pozorište traži lični pečat i istinu trenutka. Nisam želio praviti muzejski primjerak Poirota, nego pokušati pronaći nešto svoje unutar njega, a da pritom ostane vjeran duhu Agathe Christie”, rekao je Mario Drmać.
Koliko je izazovno igrati kultni lik kao što je Hercule Poirot
Kazao je da je ovo “velika studija jednog lika” i potpuno drugačiji zadatak od onoga što je ranije igrao. Pitali smo ga koji je bio najteži segment građenja Poirota: njegov intelekt, emocionalna suzdržanost, fizička preciznost ili odnos prema drugim likovima.
“Možda upravo balans svega toga. Poirot je lik koji traži veliku preciznost, i misaonu i fizičku. On vrlo malo toga radi slučajno. Njegova kontrola, način na koji govori, sluša ili posmatra ljude – sve nosi određenu disciplinu, ali meni je možda najzanimljivije bilo pronaći čovjeka ispod te spoljne urednosti i kontrole. Jer ako ostanete samo na briljantnom detektivu, onda lik lako postane hladan. Mene je zanimalo šta se krije iza njegove potrebe za redom i pravdom”, objasnio je.
Kao dijete je “upijao” romane Agathe Christie i maštao o ulozi Poirota. Sada kada je ostvario taj san, otkrio je šta je naučio o sebi kao glumcu.
“Shvatio sam koliko je važno da i nakon mnogo godina rada ostanete radoznali. Kada kao dijete maštate o nekom liku, onda ga idealizujete, a kada ga konačno dobijete kao glumac, shvatite koliko je potrebno rada, strpljenja i unutrašnje discipline da biste mu zaista prišli. Ovaj proces me podsjetio i zašto sam zavolio glumu. Zbog tog istraživanja, traganja i pokušaja da razumijete čovjeka kojeg igrate”, ispričao je.
Publika dolazi u pozorište s već formiranim slikama Poirota iz filmova i serija. Govorio je o tome osjeća li pritisak poređenja sa interpretacijama koje su ostavili glumci poput Davida Sucheta ili Kennetha Branagha i kako se bori protiv toga da imitacija ne preuzme njegovu izvedbu.
“Naravno da postoji svijest o interpretacijama koje su ostavili David Suchet ili Kenneth Branagh. Mislim da je nemoguće baviti se Poirotom, a da vam te slike nisu negdje prisutne. I meni je, iskreno, Suchet možda najbliži onome kako sam zamišljao Poirota dok sam čitao Agathu Christie, ali pozorište ne funkcioniše kao kopija filma ili serije. Svaka nova interpretacija mora pronaći svoj razlog postojanja. Nisam imao potrebu da ‘pobijedim’ nečijeg Poirota, nego da pronađem svoj put do tog lika i da ga pokušam učiniti živim i istinitim na sceni. Mislim da je važno da i glumac i publika sebi dozvole da poznati lik pogledaju iz nekog novog ugla”, objasnio je.
Pored Marija Drmaća, u predstavi “Ubistvo u Orijent Ekspresu” glume Faruk Hajdarević, Elma Fetić, Issa Osmić, Amra Kapidžić, Sanela Krsmanović Bistrivoda, Anastasija Dunjić, Vedrana Božinović, Dino Bajrović, Nerman Mahmutović, Mak Čengić i Ela Selimović.
Bit će izvedena 1., 3. i 30. juna s početkom u 19:30 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo. Ulaznice možete nabaviti na nps.ba, karter.ba ili na blagajni NPS.
Zbog predstave “Ne daj se, generacijo” mnogi u publici su zaplakali
Mario Drmać je dalje u razgovoru za Klix.ba govorio o još jednoj hit predstavi “Ne daj se, generacijo” koju igra na daskama Pozorišta mladih Sarajevo. Riječ je o autorskom projektu na kojem je radio sa svojim kolegom Alenom Muratovićem.
“Ne daj se generacijo” donosi priču o dvije prijateljice starije dobi Bebi i Ruži, njihovim dogodovštinama, ali i manje lijepim trenucima i izazovima koji dolaze sa starošću. Predstava je već na premijeri osvojila srca publike i nastavila uspješan put po pozorišnim daskama, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regionu i inostranstvu. Mario Drmać je obrazložio kako je pristupio balansiranju između komičnih elemenata i emotivne dubine likova.
“Mislim da publika uvijek prepozna kada emocija nije iznuđena. U toj predstavi humor nije tu samo da nas nasmije, nego i da otvori prostor za nešto mnogo nježnije i bolnije. Često su upravo ljudi koji najviše nasmijavaju zapravo oni koji nose veliku usamljenost ili strah. Možda se publika upravo zato tako snažno vezala za predstavu, jer govori o stvarima koje svi prepoznajemo, bez obzira na godine. O prolaznosti, prijateljstvu, starenju i potrebi da ne budemo sami, a to su teme od kojih niko ne može pobjeći”, rekao je.
Njega publika s razlogom naziva jednim od najautentičnijih bosanskohercegovačkih glumaca. Njegova karijera obuhvata dječije, lutkarsko, dramsko i televizijsko stvaralaštvo. Na pitanje koliko je teško ostati autentičan umjetnik u vremenu kada publika sve više konzumira kratki sadržaj i instant emocije, a sve manje strpljivo “živi” predstavu, odgovorio je:
“Ne znam koliko je danas uopšte moguće govoriti o autentičnosti kao nečemu što jednom osvojite i zadržite zauvijek. Mislim da se ona stalno preispituje kroz rad. Publika vrlo brzo osjeti kada nešto radite iskreno, a kada pokušavate pratiti trend ili očekivanja. Živimo u vremenu brzine i kratke pažnje, ali mislim da upravo zato pozorište i dalje ima svoju snagu. Ono traži prisustvo, vrijeme i koncentraciju. Ne možete ga ‘skrolovati’. I možda je baš u tome njegova vrijednost danas”.
O izazovima bavljenja umjetnošću u današnje vrijeme, ali i katarzi koju ono donosi
U više navrata naveo je da je teatar njegov drugi dom i prostor lične slobode. Da li danas u Bosni i Hercegovini umjetnici još uvijek imaju snagu mijenjati društvo ili je kultura postala više borba za opstanak nego za promjenu?
“Mislim da umjetnost ne može preko noći promijeniti društvo, ali može promijeniti čovjeka, a to nije mala stvar. Kultura danas često jeste borba za opstanak, posebno na ovim prostorima, ali uprkos tome i dalje postoje ljudi koji stvaraju iskreno i predano. Dok god postoji potreba da se ljudi okupe u pozorištu i zajedno nešto osjete, mislim da umjetnost nije izgubila smisao ni snagu”, poručio je.
Humor je često najjače oružje protiv društvene apatije. Zanimalo nas je misli li da je danas teže napraviti inteligentnu satiru nego prije deset ili dvadeset godina, s obzirom na osjetljivost publike i brzinu reakcija na društvenim mrežama.
“Možda jeste teže, ali upravo zato je važnije. Danas se sve vrlo brzo komentariše, osuđuje ili pogrešno razumije pa humor traži dodatnu preciznost i odgovornost, ali mislim da inteligentna satira nikada nije imala zadatak da vrijeđa, nego da nas natjera da se prepoznamo i zamislimo. A društvo koje izgubi sposobnost da se nasmije sebi postaje prilično opasno mjesto”, obrazložio je.
Bh. kultura često opstaje zahvaljujući pojedincima koji rade iz ljubavi prema umjetnosti. Pitali smo ga šta ga danas motiviše da ostane i stvara ovdje uprkos svim izazovima regionalne produkcije.
“Vjerovatno upravo ljudi i publika zbog kojih ovaj posao još uvijek ima smisla. Naravno da postoje trenuci umora, razočaranja i osjećaja da kultura često nije prioritet društva, ali opet, desi se predstava, susret ili reakcija publike koja vas podsjeti zašto ste ostali u ovom poslu. I mislim da je važno stvarati ovdje, u prostoru kojem pripadate, sa svim njegovim manama i ljepotama. Umjetnost nema mnogo smisla ako potpuno izgubi dodir sa ljudima kojima se obraća”, rekao je Mario Drmać na kraju razgovora Klix.ba.
