Iranski ministar vanjskih poslova otkrio je da se nalazio unutar kancelarijskog kompleksa stradalog iranskog lidera ajatolaha Sayyeda Ali Khameneija kada se dogodio napad koji je doveo do njegove pogibije.
Rekao je da se vratio u Teheran s pregovora u Ženevi i da je ujutro na dan napada otišao u kancelariju Sayyeda Khameneija kako bi izvijestio zvaničnike o razgovorima i sve većoj vjerovatnoći rata.
Prema Araghchiju, zgrada u kojoj se sastajao sa zvaničnicima našla se pod napadom, pri čemu je jedan dio pretrpio teška oštećenja, dok je krilo u kojem se on nalazio ostalo netaknuto.
“Bio sam u zgradi njegove kancelarije u trenutku kada se napad dogodio”, rekao je Araghchi.
Kazao je da njegova trenutna briga nije bila vlastita sigurnost, već stanje Sayyeda Khameneija, za kojeg je vjerovao da se vjerovatno nalazi u svojoj kancelariji uprkos pojačanim vojnim tenzijama i upozorenjima na rat.
“Moja prva misao i moja prva briga bilo je stanje Vrhovnog vođe”, rekao je, dodajući da je karakter Sayyeda Khameneija činio malo vjerovatnim da bi tražio sklonište uprkos prijetećem okruženju.
Prema Araghchiju, Sayyed Khamenei je ranije rekao da će ostati uz stanovništvo sve dok civili nemaju jednak pristup sigurnim skloništima, dodajući da će rukovodstvo dijeliti svaku opasnost s kojom se narod suoči.
“Ova tuga nikada neće biti zaboravljena. To je rana u našim srcima koja možda nikada neće zacijeliti”, rekao je Araghchi.
Vođenje rata
Araghchi je naveo da je iranski politički sistem pokazao otpornost nakon tog događaja, tvrdeći da su državne institucije brzo reagovale kako bi osigurale kontinuitet vođenja i upravljanja, odbacujući očekivanja za koja je rekao da su postojala među protivnicima Irana da će ovo mučeništvo destabilizovati zemlju.
Istakao je da je prelazak na novo rukovodstvo pokazao snagu institucija Islamske Republike i transformisao ono što su protivnici vidjeli kao trenutak slabosti u izvor nacionalnog jedinstva.
Araghchi je dodao da je narednih 40 dana proveo radeći iz Ministarstva vanjskih poslova, ne vraćajući se kući, fokusirajući se na odbranu pozicije Irana na međunarodnom planu i prenošenje poruke o otpornosti zemlje tokom rata.
Odgovarajući na pitanje da li su očekivali rat nakon povratka iz Ženeve, Araghchi je rekao da se Teheran pripremao za rat i prije ženevskih pregovora, tvrdeći da su svi pokazatelji uoči razgovora ukazivali na visoku vjerovatnoću eskalacije.
Araghchi je otkrio da su iranski zvaničnici javno i privatno priznali ovu procjenu, uključujući i na zatvorenim parlamentarnim sjednicama, naglašavajući da su i vlada i oružane snage bile spremne za svaki scenario.
Iako je priznao da je rat uključivao taktička iznenađenja, Araghchi je insistirao na tome da Iran nije bio strateški zatečen. Ukazao je na brz odgovor Irana nakon uvodnih udara, rekavši da su operacije odmazde počele u roku od dva sata uprkos gubitku visokih komandanata u početnoj fazi.
Araghchi je objasnio da je iranski vojni sistem bio pažljivo unaprijed planiran, uključujući i krizne aranžmane za sukcesiju rukovodstva na više nivoa. Pojasnio je da je svaka komandna pozicija imala određene strukture zamjene, osiguravajući kontinuitet operacija čak i u slučaju ciljanih atentata.
Prema riječima ministra vanjskih poslova, ovaj višeslojni sistem omogućio je Iranu da održi svoj odgovor tokom cijelog rata uprkos stalnim napadima na osoblje i vojnu infrastrukturu. Dodao je da je Iran sada u snažnijoj poziciji da se suoči s budućom agresijom, navodeći poboljšanu spremnost i otpornost na bojnom polju razvijenu tokom rata.
Araghchi je izjavio da su iranske ratne pripreme i strategija vojnog odgovora bili direktno naređeni i nadgledani od strane Sayyeda Khameneija, rekavši da je okvir za pripremu za dugotrajni rat i vojni odgovor uspostavljen pod njegovim vodstvom, a implementirale su ga oružane snage.
Kazao je da je rat označio stratešku prekretnicu, preoblikujući percepciju o vojnoj i političkoj snazi Irana. Također je tvrdio da je rat razotkrio granice američkog vojnog prisustva u regiji, rekavši da ono nije uspjelo pružiti sigurnost i da je, u nekim slučajevima, postalo kontraproduktivno.
Araghchi je rekao da se oslanjanje na američke baze pokazalo neefikasnim, te da su te instalacije postale teret, a ne zaštitna sredstva. Prema njegovim riječima, rat je pokrenuo širu preispitivanje regionalnih sigurnosnih okvira, uz sve veće rasprave o novom modelu zasnovanom na regionalnoj saradnji, a ne na vanjskim silama.
Zemlje zaljeva
Araghchi je rekao da je Teheran više puta obavijestio zaljevske zemlje da bi svaka eskalacija koja uključuje Sjedinjene Države ili Izrael mogla dovesti do iranskih odgovora usmjerenih na američka vojna sredstva u regiji, istovremeno naglašavajući da Iran nije želio rat.
Naveo je da je ovaj stav prenesen tokom više regionalnih posjeta, gdje su zvaničnici naglašavali da Iran ne želi rat, ali da će odgovoriti ako mu bude nametnut. Rekao je da je Iran eksplicitno upozorio da bi američke baze u regionalnim zemljama mogle postati mete ako se budu koristile u operacijama protiv Irana.
Araghchi je otkrio da neke države možda nisu ozbiljno shvatile ova upozorenja ili su vjerovale da Iran nema sposobnost da djeluje. Dodao je da su ujutro na dan kada je rat počeo, iranski zvaničnici kontaktirali nekoliko regionalnih vlada kako bi ponovili da će svaki odgovor uključivati i američke instalacije.
Naglasio je da bi iranski odgovor ciljao američke baze, a ne teritorije zaljevskih država, praveći razliku između zemalja domaćina i američkih snaga.
O odnosima Irana s Sultanatom Omanom, Araghchi je rekao da oni ostaju “prijateljski i bratski”, naglašavajući blisku koordinaciju između dvije zemlje u upravljanju Hormuškim tjesnacom.
Rekao je da je Oman uglavnom bio nezaobilazan tokom rata, osim izolovanih incidenata za koje je naveo da su rezultat greške ili nesporazuma.
Araghchi je kazao da se Teheran i Muskat aktivno konsultuju o upravljanju pomorskim saobraćajem, napominjući da su obje obalne države koje dijele odgovornost nad ovim strateškim plovnim putem.
Tvrdio je da Hormuški moreuz nije međunarodni plovni put u uobičajenom smislu, već je podijeljen između iranskih i omanskih teritorijalnih voda, što objema zemljama daje “prirodno pravo” da njime zajednički upravljaju.
O Mojtabi Khameneiju
Odgovarajući na pitanja o izvještajima da je Donald Trump tvrdio kako se sastao ili tražio sastanak s iranskim liderom Sayyedom Mojtabom Khamenijem, iranski ministar vanjskih poslova je rekao da nije vidio konkretnu objavu na koju se referiše, napominjući da ono na šta je naišao sugeriše samo da je Trump bio “spreman za sastanak” ili da je izrazio spremnost za angažman.
Rekao je da takve tvrdnje treba tretirati s oprezom i procjenjivati unutar realističnog okvira, naglašavajući potrebu da se ostane prizemljen u “stvarnom svijetu”.
Araghchi je potom potvrdio da ajatolah Sayyed Mojtaba Khamenei trenutno obavlja rukovodeće odgovornosti u Islamskoj Republici, naglašavajući da on ima snažnu i odlučujuću ulogu u vođenju državnih poslova i nadgledanju ključnih odluka.
Naveo je da je ograničena javna vidljivost Sayyeda Khameneija rezultat sigurnosnih razloga, dodajući da vlasti ne preporučuju proširenje njegovih pojavljivanja izvan trenutnog nivoa kao zaštitnu mjeru.
Araghchi je naglasio da je komunikacija s rukovodstvom kontinuirana, pri čemu se direktive izdate na najvišem nivou brzo prenose i provode u državnim institucijama bez odlaganja.
Dodao je da postoji široki nacionalni konsenzus oko upravljačke strukture, za koju je rekao da je osigurala potpuni kontinuitet vlasti i spriječila bilo kakve poremećaje u funkcionisanju države. Prema njegovim riječima, institucionalna kohezija i administrativna kontrola ostale su netaknute, uz isti nivo koordinacije i javnog usklađivanja koji se nastavlja pod trenutnim aranžmanom rukovodstva.
Odnos prema Hezbolahu
Iranski ministar vanjskih poslova Araghchi izjavio je da Iran ostaje posvećen postizanju prekida vatre širom Libana i šire regije, tvrdeći da se bilo kakvo zaustavljanje neprijateljstava ne može posmatrati izolovano. Naglasio je da svaki prekid napada mora uključiti libanski front kao dio jedinstvenog bojišta oblikovanog tekućim regionalnim sukobima s Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Araghchi je dodao da je okončanje rata u Libanu neodvojivo od okončanja izraelske okupacije u južnom Libanu, tvrdeći da svaki prekid vatre mora biti praćen potpunim povlačenjem izraelskih snaga iz okupiranih područja i sveobuhvatnim političkim rješenjem koje čuva teritorijalno jedinstvo Libana.
“Okončanje rata u Libanu znači i okončanje okupacije”, rekao je Araghchi, dodajući da svako rješenje mora biti praćeno potpunim izraelskim povlačenjem s libanske teritorije.
Dodao je da će napori za obnovu prirodno uslijediti nakon prekida neprijateljstava, napominjući da je više zemalja već izrazilo spremnost da učestvuje u obnovi onoga što je uništeno tokom rata.
“Pitanje obnove bit će na dnevnom redu nakon završetka rata”, rekao je, naglašavajući da će Iran, zajedno s drugim partnerima, doprinijeti u skladu sa svojim mogućnostima, istovremeno potvrđujući da iranska vlada i narod “neće zaboraviti svoje prijatelje u Libanu”.
Araghchi je naveo da je Teheran dosljedno pomagao zemljama pogođenim ratom ili prirodnim katastrofama “u granicama svojih mogućnosti”, dodajući da Liban neće biti izuzetak kada uslovi to dozvole.
Naglasio je da podrška Irana Hezbollahu ostaje nepromijenjena, ali je istakao da Teheran posmatra Liban kao cjelinu i teži širokom angažmanu s njegovim institucijama u političkom, ekonomskom i kulturnom sektoru.
“Naš odnos s Hezbolahom i naša podrška Hezbolahu ostaju nepokolebljivi, ali mi na Liban gledamo kao na cjelinu”, rekao je.
