Zločin, koji je u historiji i sudskim spisima ostao upamćen kao “živa lomača”, odnio je živote više od 70 bošnjačkih civila koji su živi zapaljeni u kući Mehe Aljića na lokalitetu Bikavca.
Tog kobnog 27. juna 1992. godine, oko 70 civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima su bile uglavnom žene, djeca i starije osobe, doživjelo je nezamislivu sudbinu. Pripadnici srpskih paravojnih formacija (“Beli orlovi” i “Osvetnici”), predvođeni ratnim zločincem Milanom Lukićem, prisilili su civile da uđu u kuću Mehe Aljića.
Kako je to utvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), nakon što su civile ugurali u kuću, zločinci su zakovali i zabarikadirali sva vrata i prozore. Potom su pucali u unutrašnjost, ubacili ručne bombe i kuću polili zapaljivom tekućinom prije nego što su je pretvorili u buktinju.
Iz ovog pakla uspjela se spasiti samo jedna osoba, Zehra Turjačanin. Ona je, unatoč teškim opekotinama, uspjela pronaći uski otvor i pobjeći iz plamena, a njeno kasnije svjedočenje u Hagu rasvijetlilo je mračne detalje ovog zločina. Opisala je stravične krike ljudi koji su gorjeli živi i miris spaljenih tijela koji je obavio Bikavac.
Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Višegradu. Prilikom izricanja presude, sudija Patrick Robinson izrekao je jednu od najpoznatijih konstatacija u historiji Tribunala, kazavši da u dugoj i tužnoj historiji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, spaljivanja ljudi u Višegradu zauzimaju neslavno, vrlo visoko mjesto, nazivajući ih “najgorim djelima nečovječnosti”.
Zid šutnje u Višegradu i agonija porodica
Ono što porodicama žrtava danas pada najteže jeste nedostatak posmrtnih ostataka koje bi mogle dostojanstveno ukopati, ali i činjenica da mnogi saučesnici ovog zločina nikada nisu odgovarali.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” iz Višegrada, podsjeća na djelimičnu ekshumaciju iz 2016. godine u kući Mehe Aljića.
“Tada su pored trotoara pronađene dvije ili tri kosti koje su bile izgorjele. Iz njih se nije mogao utvrditi DNK i nije poznato čije su. Nažalost, do danas nije pronađena nijedna kost žrtava. Višegrad ćuti i jako mi je žao zbog toga”, naglašava Hasečić.
Ona upozorava da ova šutnja i nekažnjivost razaraju porodice žrtava.
Iako je za “živu lomaču” na Bikavcu direktno osuđen samo Milan Lukić, preživjeli i svjedoci ističu da se zna ko je još učestvovao u zločinu.
Hasečić upozorava da se neki od onih koji su tog dana bili prisutni na Bikavcu i dalje slobodno šetaju Višegradom.
Zločin na Bikavcu nije bio izolovan incident. Počinjen je svega 13 dana nakon prve “žive lomače” u Pionirskoj ulici (14. juna 1992. godine), kada je u kući Adema Omeragića spaljeno oko 60 civila iz naselja Koritnik, među kojima su također bili žene, djeca, uključujući i bebu staru svega dva dana.
Posljedice etničkog čišćenja u ovom gradu na Drini vidljive su i danas kroz poraznu statistiku nestalih. Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH potvrdila je za portal Detektor da se na području Višegrada traga za još 467 osoba, dok su do sada uspješno identifikovane 453 osobe.
