“Naš narode bosanski, prije svega porodice, majke ubijenih, srdačno vas pozdravljam. Želim vam se zahvaliti što ste danas ovdje. Možda ste umorni i nenaspavani, ali ovo je poseban dan. Ovo je dan, jednom godišnje, kad se skupimo da obilježimo godišnjicu srebreničkog genocida. Možda ću ove godine pričati, pa više neću uspjeti, zato imajte strpljenja. Imala sam 21 godinu kada sam dobila svog sina. Već kad je odrastao i postao momak, bio je moj ponos i ljepota… Moj muž mi je bio istinski prijatelj i oslonac… Srebrenica prije rata je bila izuzetno lijep grad, bilo je jako lijepo živjeti u njoj. Nije bila prenatrpana, ali je bila urbana, imala je prirodne ljepote i dobar narod”, kazala je.
Podsjetila je da je hala u kojoj se danas održala komemoracija nekada bila izvor života.
“Radilo se i zarađivalo. Ova dolina bijelih nišana je vrvila od života. Naša čaršija je bila ljepota. Ne znam koja pamet i kome je zasmetao taj život. Ne znam ko je došao na ideju da ovo razori i osramoti se. Ljudi koji vode ratove, to nisu civilizovani ljudi. Ljudi treba da poštuju jedni druge. Pretrpjeli smo užasne stvari – napad na ovaj mali grad. To je bio napad naših pravoslavnih komšija koji su dobili naredbu i oružje iz Srbije. Mi smo bili iznenađeni tim ratom, nismo se pripremali. Mi smo bili goloruki. Sva sela u Srebrenici su napadnuta i ljudi su stjerani u gradski dio opštine. Bili smo tako gusto naseljeni, kao ljudi ovdje u hali danas. Prije nego što su istjerali taj narod, zapalili su bošnjačke kuće”, dodala je.
Ispričala je da je ona sa grupom komšija u šumi provela devet dana i noći.
“Djecu smo zagrtali lišćem. Morali smo tako izdržati. Ubrzo smo ostali bez struje i telefona, odsječeni od svijeta. Bombardovali su nas 36 puta avionima. Mnoge majke su pokupile dijelove svoje djece u krilo. Pokopali su ih u ovim šumama. Nakon dva mjeseca sva se hrana što je bila u gradu potrošila. Ljudi su jeli sve i svašta. Jedina hrana nam je bio kukuruz koji smo noću brali u Bratuncu. Ali, ne žalim se na to, bili smo još uvijek živi”, kazala je.
Kada Hotić je opisala šta se dešavalo od 11. do 13. jula što je i najpotresniji dio njenog govora.
“Poslije su nas sakupili u ovaj prostor, u ovu dolinu i ove hale. Ovdje se vijorila zastava Ujedinjenih nacija. Garantovali su nam život, opstanak i našu imovinu. Ali, prevarili su nas i izdali. Na tacni su nas servirali Mladićevim krvolocima. Dvije noći sam ovdje noćila, od 11. do 13. jula. Tada sam imala 50 godina. Nikad neću zaboraviti te noći. Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu, imao je 13 godina. Sjećam se djevojčice koja je plakala, pa joj jedan četnik kaže: ‘Ušuti to dijete’. Majka je odgovorila da joj ne može ništa. Uzeo joj je dijete i odsjekao glavu, a trup bacio. Sjećam se jedne majke kad kaže: ‘Pustite je, njoj je samo devet godina’. Silovali su je pred očima majke. Još mnogo djece su odveli. Odavde sam izašla 13. jula. Brat i sin su mi otišli preko šume. Jednog brata nisam više vidjela, drugi je bio sa mnom”, kazala je.
Kasnije su se, kako se prisjeća, majke Srebrenice spontano okupile i pravile proteste pred svim institucijama.
“Kasnije, kad smo saznale šta se desilo s našim najmilijima, tražile smo da dobijemo njihove posmrtne ostatke da ih dostojno ukopamo. Najveća pomoć nam je bila Komisija za ekshumaciju i identifikaciju, koja je otkrila grobnice i identifikovali tijela. Ali, majke su se izborile za ovaj prostor. Munira Subašić je bila inicijator za ovo mezarje ovdje. Ovdje su nas razdvojili, ovdje su nas ubijali. Mi smo historiju ispisali bijelim nišanima. Budimo ljudi, ne dajmo Bosnu. Bosna je jedna lijepa zemlja, Evropa treba da se njome ponosi. Svi oni negatori koji negiraju da su zlo počinili, lijek im je da istinu priznaju. Neka zatraže oproštaj, barem oni koji su bili natjerani da počine zločin. Možda ću im i oprostiti”, zaključila je Kada Hotić.
