Još jedno obilježavanje godišnjice genocida ostalo je iza nas. Na dva dana se Srebrenica probudi, ispuni ljudima, emocijama, suzama i dovama, a potom, gotovo jednako brzo kao što je oživjela, ponovo utone u svoju svakodnevicu.
Hiljade građana iz Bosne i Hercegovine i svijeta ovog 11. jula stigle su u Memorijalni centar u Potočarima kako bi odale počast 8.372 ubijena Bošnjaka, žrtvama genocida počinjenog u julu 1995. godine.
Neki su to učinili i dan ranije. Među njima su u oba slučaja bili preživjeli, članovi porodica, učesnici Marša mira, diplomate, zvaničnici i brojni ljudi koji su došli s jednom porukom, da istina ostane živa, a sjećanje neizbrisivo.
Potočari su i ove godine bili mjesto susreta tuge i dostojanstva. Učenje fatihe, spuštanje tabuta u kabure, nijemi pogledi majki i porodica koje već tri decenije traže mir, podsjetili su da vrijeme ne briše bol. Ono samo uči ljude kako da žive s njom.
A onda, kada se završe komemoracija i dženaza, kada posljednji autobusi krenu prema svojim odredištima, Srebrenica ponovo ostane gotovo sama.
Grad čije su ulice tokom dana bile zakrčene vozilima, čiji su trotoari bili ispunjeni ljudima iz svih krajeva svijeta i u kojem se na svakom koraku osjećala prisutnost života, već u poslijepodnevnim satima vraća se svojoj tišini. Ona nije obična tišina, već tišina mjesta koje nosi sjećanje na hiljade ugašenih života.
Prije agresije Srebrenica je bila grad razvoja, rada i budućnosti. Poznata po rudnicima, banji i prirodnim bogatstvima, okupljala je ljude koji su u njoj gradili svoje domove i planirali život.
Genocid nije odnio samo hiljade ljudskih života. Izbrisao je čitave porodice, prekinuo generacije i zaustavio razvoj grada koji ni nakon tri decenije nije uspio vratiti nekadašnji sjaj.
Njeni nekadašnji stanovnici danas žive širom Bosne i Hercegovine, Evrope i svijeta. Mnogi se u rodni kraj vraćaju upravo 11. jula, noseći uspomene, tugu i obavezu da svojim prisustvom pokažu kako žrtve nisu zaboravljene.
Zbog toga Srebrenica svakog ljeta na dva dana ponovo postane mjesto susreta hiljada ljudi, da bi već narednog jutra ostala gotovo pusta.
Oni koji su preživjeli genocid i oni koji su odlučili ostati živjeti u Srebrenici godinama ponavljaju istu poruku: zločin počinjen u julu 1995. godine nikada ne smije biti zaboravljen niti negiran.
Sjećanje, ističu, nije samo dug prema ubijenima nego i obaveza prema budućim generacijama, kako se zlo koje je pogodilo ovaj grad više nikada i nikome ne bi ponovilo.
Istovremeno vjeruju da Srebrenica zaslužuje više od toga da bude grad kojeg se svijet sjeti samo jednom godišnje.
Zaslužuje život tokom svih 365 dana, nove porodice, nova radna mjesta, dječiju graju i razvoj koji će vratiti dio dostojanstva gradu kojem je historija nanijela jednu od najvećih rana.
Dok posljednji posjetioci napuštaju Potočare, iza njih ostaju bijeli nišani koji u tišini svjedoče istinu. Oni ostaju trajni podsjetnik da se genocid ne smije zaboraviti, ali i opomena da budućnost mora biti izgrađena na istini, pravdi i trajnom miru.
