U Hadžićima konji nisu samo dio sporta i rekreacije – postali su važni saveznici djece s teškoćama u razvoju. U Udruženju Iskra kroz hipoterapiju i terapijsko jahanje rade s djecom na motorici, ravnoteži, pažnji, samopouzdanju i drugim sposobnostima, a jedan od njihovih najvećih ciljeva je da ova vrsta terapije u budućnosti bude dostupna preko zdravstvenog osiguranja kako njeni troškovi ne bi padali isključivo na roditelje. O tome kako hipoterapija izgleda u praksi, zašto se upravo konj koristi u terapiji i kakve su promjene primjećivali kod djece, u “Novom danu” N1 govorila je Jelena Bralović, jedna od osnivačica Udruženja Iskra.
Iako se ova dva pojma često koriste zajedno, Bralović naglašava da između hipoterapije i terapijskog jahanja postoji velika razlika.
“Hipoterapija je fizioterapeutska metoda, znači oblik fizioterapije i okupacione terapije pomoću konja. Hipoterapiju može izvoditi isključivo visokoobrazovani fizioterapeut, dok terapijsko jahanje izvodi licencirani instruktor terapijskog jahanja i to je više kao sportska disciplina u kojoj koristimo konja kao terapijsku pomoć”, pojasnila je.
Za terapijsko jahanje, dodaje, potrebno je prethodno iskustvo u samom jahanju, kao i dodatne edukacije za rad s djecom s teškoćama.
“Da biste se bavili terapijskim jahanjem, tj. da biste radili terapijsko jahanje, morate prvo biti savršeni trener jahanja, tj. trebali biste trenirati jahanje prije toga, pa imati dosta iskustva u samom jahanju kao sportu i još plus dodatne edukacije vezano za djecu s teškoćama i vezano za samu terapiju.”
Bralović se bavi hipoterapijom, dok njena kolegica i suosnivačica Udruženja Nera Pinjo radi terapijsko jahanje.
“Ogromna je razlika. Mi se često šalimo i kažemo, maltene jedino je isto to što koristimo konja, i ti i ja. Tako da, nek’ svi rade ono za što su školovani, naravno”, kazala je Bralović.
Iskra je nastala da bi se bavila isključivo terapijom
Sve tri osnivačice Iskre prethodno su radile u drugim klubovima, ali su, kako kaže Bralović, željele stvoriti prostor posvećen isključivo terapiji.
“Mi smo sve bile u drugim klubovima i radile i bavile se terapijom. Međutim, iz tog razloga što nismo imale dovoljno dobre uslove, odlučile smo se da osnujemo jednu Iskru, jedno udruženje gdje ćemo se baviti samo terapijom.”
Jedan od razloga zbog kojih ne žele kombinovati komercijalno jahanje i terapijski rad jeste upravo dobrobit djece koja dolaze u Iskru.
“Imamo stvarno, hvala Bogu, oko 20 klubova u Sarajevu i oko Sarajeva, konjičkih klubova koji se bave komercijalnim jahanjem i školom jahanja i treninzima, a mi smo se opredijelile da baš bude striktno Iskra centar za terapiju, a i zbog same djece koja nam dolaze, jer bio bi psihološki kontraefekat kad bismo imali školske sportiste, pa nam onda dođu djeca koja tu ništa ne mogu.”
Udruženje je registrovano u februaru 2024. godine, ali je nakon toga uslijedio dug proces stvaranja odgovarajućih uslova.
“Ovaj prostor gdje je sad Iskra, to je bila sama livada, njiva i oranice, znači bukvalno nije ništa bilo. Tako da nam je dvije godine trebalo da izgradimo taj objekat i da stvorimo uslove kako bismo mogli raditi.”
Ni svaki konj, naglašava, ne može biti uključen u terapiju.
“Konj za terapiju ne može da se koristi bilo koji. To su konji koji moraju biti perfektno mirni, hladnokrvni, da ne reaguju na sve te rekvizite koje ćemo mi koristiti i na djecu s teškoćama u razvoju. Tako da je to bio jako dug i težak put da to sve ostvarimo, da stvorimo bukvalno, mislim, idealno ne postoji, ali evo, približno idealne uslove da bismo radili.”
Cilj je da roditelji jednog dana dolaze sa zdravstvenom knjižicom
Jedan od najvažnijih planova Udruženja jeste borba za refundaciju troškova hipoterapije kroz zdravstveno osiguranje.
“Planiramo se boriti za refundaciju troškova u zdravstvenom osiguranju. Znači, svako dijete koje bude u potrebi za tom vrstom terapije da može doći sa zdravstvenom knjižicom. To je moj, onako, najveći cilj, naravno i nas svih, zato što, nažalost, jako puno djece, jako veliki broj djece je u potrebi za tom vrstom terapije”, kazala je.
Roditelji djece s teškoćama često istovremeno moraju organizovati veliki broj različitih terapija, što predstavlja i vremensko i finansijsko opterećenje.
“Roditelji ne mogu više stići ni fizički da odvedu dijete i na plivanje i kod logopeda, jer sva ta djeca ne idu samo na hipoterapiju, nego idu na pet još drugih različitih terapija. I ti roditelji jednostavno ne mogu više stići ni fizički da odvedu dijete na sve te terapije, a ne mogu ni finansijski.”
Zbog toga žele pronaći način da pomognu porodicama u pokrivanju troškova.
“Tako da će nam to biti glavni cilj, pored bavljenja terapijom, da obezbijedimo finansije tim roditeljima da mogu dovesti svoju djecu. Kao i na svaku drugu terapiju, odete u dom zdravlja, odvedete dijete na fizikalnu, na rehabilitaciju, kad ima skoliozu ili kad se desi neki lom, e tako isto želimo i da mogu djecu dovesti na hipoterapiju.”
Bralović je pojasnila da se u hipoterapiji koriste specifičnosti kretanja konja, ali i sam kontakt djeteta sa životinjom.
Prema njenim riječima, konj ima višu tjelesnu temperaturu od čovjeka i niži puls, a sam kontakt, četkanje i boravak uz životinju može djelovati umirujuće.
Posebno je važan način na koji se konj kreće.
“Konj ima trodimenzionalan hod. To je najsličniji hod čovjekovom hodu. I jako je dobro kod djece koja imaju problema, naprimjer, koja imaju teškoće s hodanjem. Kad dijete sjedne, tj. jahač kad sjedne na konja, dolazi do takozvane simulacije hoda.”
Pokreti se, pojašnjava, prenose na tijelo osobe koja sjedi na konju.
“Svi ti pokreti, taj trodimenzionalni hod konja prebacuje se na zdjelicu jahača, na trup, pa onda, naravno, i na ostatak tijela. Frekvenca mu je od 90 do 110 koraka u minuti, što je najsličnije ljudskom hodu.”
“U hipoterapiji cilj nije jahanje”
Jedna od ključnih razlika u odnosu na klasično jahanje jeste to što dijete na konju istovremeno obavlja druge terapijske zadatke.
“Medicinski, da malo stručnije kažemo, hipoterapija utiče na neuromotoriku, na senzomotoriku, na psihomotoriku, na sociomotoriku. Što se tiče psihomotorike, jako je dobra stvar to što mi djetetu tad gradimo samopouzdanje. Dijete savladava strah i od životinje i od visine”, navela je Bralović.
Kaže da su u praksi primjećivali dobre rezultate i kada rade na pažnji i fokusu.
“Kad hoćemo da radimo vježbe za fokus i za pažnju, mi smo imali jako dobre rezultate, evo iz prakse, baš zato što dijete nesvjesno uradi neke stvari dok jaše.”
Bralović naglašava da u hipoterapiji jahanje samo po sebi nije cilj.
“U hipoterapiji nije cilj jahanje, nego dijete dok jaše uradi dosta drugih zadataka koje sam ja od djeteta tražila, a da pritom toga nije ni svjesno. Zato što je ono fokusirano na jahanje, a ustvari nesvjesno uradi druge zadatke koje ne bi moglo uraditi za stolom.”
Kada bi se isti zadatak postavio djetetu za stolom, kaže, situacija bi mogla izgledati potpuno drugačije.
“Naprimjer, sad da ja kažem djetetu da sjednemo za sto i da kažem: ‘Hajde, uradi to.’ Previše bi se opteretilo dijete i ne bi to sigurno uradilo.”
“Krećemo od onoga što dijete može”
Govoreći o radu s djecom iz spektra autizma, Bralović je navela primjer majke koja joj je ispričala da je njeno dijete počelo trčati boso po travi, što je za nju predstavljalo značajan napredak u odnosu na raniju osjetljivost na dodir.
“Meni je napredak i to je nešto što se ne može platiti, kad mi majka djeteta koje ima autizam dođe i kaže kako je dijete trčalo boso po travi. Znate, to je što se tiče tog taktilnog. Djeca s autizmom su jako osjetljiva na te sve dodire. I mi onda radimo te sve vježbe kroz hipoterapiju da dijete ne bude više osjetljivo toliko”, ispričala je.
Naglašava da se pristup prilagođava svakom djetetu i njegovim mogućnostima.
“Nikad ne idemo od onoga što dijete ne može da uradi, nego mi uvijek krećemo od onoga što dijete može da uradi, pa onda lagano, postepeno ulazimo u to što ne može da uradi, da ne bi odmah na početku dijete izgubilo volju i da ga ne bismo odmah demoralisali u samom početku.”
Hipoterapija nije namijenjena samo djeci s intelektualnim teškoćama
U Iskri rade i sa djecom koja imaju fizičke teškoće, probleme s držanjem ili kičmom.
“Mi radimo s djecom sa intelektualnim teškoćama, ali isto tako i sa fizičkim teškoćama. U to može ući najobičnija skolioza, tj. skolioza do 30 stepeni ili dijete koje ima loše držanje”, objasnila je.
Bralović je govorila i o iskustvu postrehabilitacione hipoterapije s djecom iz Udruženja “Srce za djecu”.
“Znači, nisu uključena samo djeca sa intelektualnim teškoćama. Za tri mjeseca curica je ispravila posturu svog tijela, nije više nogom zabacivala.”
Prema njenim riječima, jahanje zahtijeva aktivaciju velikog broja mišića i neprestano održavanje ravnoteže.
“Jahanje samo kao sport je jako kompleksno, gdje zahtijeva aktivnost svih mišića. Tako da, dok jašete, dok ste na konju, non-stop vas konj izbacuje iz ravnoteže. Iz tog razloga, najbolji rezultati kod djece koja imaju loše držanje je upravo hipoterapija.”
Dodala je da danas veliki broj djece ima problema sa držanjem, posturom i kičmom te istakla da o efektima koje je primijetila govori iz vlastitog iskustva i iskustva roditelja koji su dovodili djecu.
Ni svaki konj ne može biti terapijski konj
Udruženje trenutno ima pet konja, ali nisu svi spremni za terapijski rad.
“Pet imamo, s tim što nisu svi još za terapiju. Imamo tri konja koja su zrela i fizički i intelektualno i umno. Sazreli su. U glavi moraju da sazriju kao što moramo i mi da bi bili za tu vrstu terapije. Ne može se previše mlad konj koristiti”, pojasnila je.
Imaju i sedmomjesečno ždrijebe te mladu kobilu koja je nedavno napunila tri godine.
“Tek sad je ujahujemo. Pa ona će vjerovatno biti zrela tek za jedno dvije godine da možemo raditi terapiju s njom.”
Od paničnog straha do želje da pomazi psa
Djeca koja prvi put dođu u Iskru ponekad imaju veliki strah od životinja. U tim slučajevima, kaže Bralović, ne počinju odmah s konjem.
“Imamo i cuke pored konja, tako da obično djeca kad dođu s nekim paničnim strahom, oni ne samo da se boje konja, nego se boje svih životinja. Tako da im je prvi korak odmah cuko, pa tu onda malo savladaju strah, pa onda konj.”
Prisjetila se i situacija u kojima su promjene iznenadile roditelje.
“Imali smo baš dosta situacija gdje roditelji nisu mogli vjerovati. Nakon hipoterapije spustila sam dijete, skinula sam, dijete je sjahalo i roditelji nisu mogli vjerovati kako je to njihovo dijete tražilo da mazi cuku od kojeg je imalo do tog momenta panični strah.”
Istovremeno naglašava da se rezultati ne mogu očekivati preko noći.
“Ne možemo mi očekivati preko noći da će dijete odmah, da će ga prestati biti strah. Mada je bilo i tih, gdje je bukvalno bilo kao nekim magičnim štapićem da je taj strah bukvalno odletio.”
Bralović na kraju poručuje da su informacije o radu Udruženja Iskra dostupne putem njihove Instagram stranice, telefona i e-maila.
“Ako želimo da se čuda dese, moramo vjerovati u njih. Nije ništa nemoguće”, zaključila je Jelena Bralović.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Pratite nas na društvenim mrežama
