Za 20. stoljeće se može reći i da je bilo zlatno doba napretka radničkih prava širom svijeta. Strah od socijalističkih kretanja natjerao je kapitaliste da poprave status radnika, a radničke organizacije su uspjele da se organizuju dovoljno da izvrše pritisak.
Iako je napredak u odnosu na ranija stoljeća kada su radnici radili i po 12 sati dnevno bez ikakve zdravstvene i socijalne zaštite u 20. stoljeću u dobrom dijelu svijeta napredovali, 21. stoljeće je donijelo nove izazove.
Raspodjela bogatstva u svijetu sve je značajnija u korist najbogatijih ljudi na svijetu dok srednja klasa izumire. Radnici sve češće dolaze u stanje da nisu u situaciji ni da budu vlasnici objekata gdje žive, a “tehnofeudalizam” ih drži u vječnom dugu i krugu ovisnosti o milosti velikih kompanija.
Ovakva kretanja moraju biti alarm za buđenje svih onih lijevih stranaka i organizacija čija se ideja zasniva na zaštiti radničkih prava. Ove organizacije se trebaju prilagoditi novom dobu i pobrinuti se da “dušu radništva” vrate u svoje okvire kroz iskreno zastupanje interesa radničke klase, a ne krupnog kapitala koji finansira kampanje.
Dok su u socijalističkom sistemu od prvog maja pravljene ideološke manifestacije s ciljem promocije tada vladajuće ideje, danas je u “posttranzicijskom periodu” Bosne i Hercegovine od svega ostala ideja da radnici zaslužuju barem dan odmora, realizovana kroz “roštiljanje”.
