Ipak, i 2026. godine, više od tri decenije kasnije, sjećanje na herojsku odbranu zasjenjeno je iscrpljujućim, kontradiktornim i politički motivisanim sudskim procesima koji pokušavaju izmijeniti karakter rata.
Poseban fokus javnosti, politike i pravosuđa i dalje je na 3. maju i događajima u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici (danas ulica Hamdije Kreševljakovića). Prilikom povlačenja pripadnika JNA iz komande na Bistriku, došlo je do oružanog sukoba s pripadnicima Teritorijalne odbrane (TO) BiH.
Ono što je Haški tribunal (ICTY) odavno okarakterisao kao legitiman vojni cilj, Tužilaštvo BiH i dalje, kroz maratonske procese, pokušava predstaviti kao ratni zločin najvišeg vojnog i političkog vrha RBiH.
Dramatični 2. maj: Napad na Predsjedništvo i otmica predsjednika
Kako bi se u potpunosti razumio 3. maj, neophodno je vratiti se dan ranije. Drugi maj 1992. godine bio je dan kada je JNA, uz podršku paravojnih formacija, pokrenula opšti napad na ključne institucije u Sarajevu. Cilj je bio jasan: zauzeti zgradu Predsjedništva RBiH, eliminisati legalno izabranu vlast i stvoriti uslove za potpunu pacifikaciju i okupaciju grada. U žestokim borbama koje su se vodile oko Skenderije, Narodnog pozorišta i same zgrade Predsjedništva, slabo naoružani, ali izuzetno motivisani pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RBiH, Teritorijalne odbrane i Zelenih beretki uspjeli su zaustaviti oklopna vozila JNA.
Istog tog poslijepodneva, u trenucima dok je grad gorio i dok su građani Sarajeva u strahu pratili razvoj situacije, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović vraćao se s mirovnih pregovora iz Lisabona. Nakon slijetanja na Sarajevski aerodrom, koji je već bio pod kontrolom JNA, Izetbegović, njegova kćerka Sabina i potpredsjednik vlade Zlatko Lagumdžija su zarobljeni. Umjesto u grad, sprovedeni su u kasarnu JNA u Lukavici.
Uslijedile su scene koje su šokirale domaću i međunarodnu javnost. Tokom Dnevnika Televizije Sarajevo, građani su uživo svjedočili telefonskim razgovorima između otetog Izetbegovića u Lukavici, generala Milutina Kukanjca (komandanta Druge vojne oblasti JNA) koji se nalazio u okruženoj komandi na Bistriku, te članova Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljuića u zgradi Predsjedništva. Bio je to nadrealan televizijski prenos pregovora o sudbini države, gdje je predsjednik suverene zemlje doslovno držan kao talac stranih vojnih trupa na sopstvenoj teritoriji.
Pregovori, garancije i incident u Dobrovoljačkoj
Pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice i UNPROFOR-a, 3. maja započeli su direktni pregovori o oslobađanju predsjednika Izetbegovića. Dogovor, u kojem je posredovao i komandant UNPROFOR-a general Lewis MacKenzie, podrazumijevao je razmjenu: Izetbegović će biti oslobođen i prebačen u zgradu Predsjedništva, a zauzvrat će se generalu Kukanjcu i njegovim oficirima i vojnicima iz Komande na Bistriku garantovati siguran prolaz prema Lukavici.
Plan je bio da oklopna vozila UNPROFOR-a sa Izetbegovićem dođu do Komande na Bistriku, da se tu formira mješovita kolona kojoj će se priključiti vozila JNA, te da zajedno krenu kroz grad. Međutim, problemi su počeli već pri samom formiranju kolone. Oficiri pod komandom Kukanjca odbili su ostaviti oružje, što je bio dio dogovora o povlačenju. Uprkos tome, napravljen je ustupak i pripadnicima JNA je dozvoljeno da zadrže lično naoružanje, uključujući automatske puške, kako bi se izbjegla dalja eskalacija i spasio život predsjednika.
Kada je kolona krenula prema zgradi Predsjedništva, atmosfera u gradu bila je naelektrisana do pucanja. Branioci Sarajeva, pripadnici TO BiH i policije, koji su samo dan ranije ginuli braneći grad od te iste vojske, bili su raspoređeni duž rute kojom je kolona trebala proći. U tadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici, kolona je zaustavljena. Mnogi branioci su željeli lično vidjeti da li je predsjednik Izetbegović zaista u vozilu UNPROFOR-a i da li je na sigurnom.
U tim trenucima napetosti i opšte konfuzije, došlo je do pucnjave. Historijski snimci bilježe dramatične trenutke i očajničke povike generala Armije RBiH Jovana Divjaka koji, svjestan mogućih posljedica, naređuje obustavu vatre.
“Ne pucaj! Ne pucaj!”, odjekivao je Divjakov glas ulicom, pokušavajući smiriti haos i spriječiti krvoproliće.
Uprkos njegovim naporima i naporima drugih oficira, incident se dogodio. U razmjeni vatre poginulo je šest osoba zaposlenih u JNA. Kolona je, nakon što je pucnjava prekinuta, nastavila svoj put prema Lukavici, a Alija Izetbegović je bezbjedno stigao u zgradu Predsjedništva.
Kukanjčevo priznanje protiv beogradske propagande
Decenijama su obavještajni, medijski i politički krugovi iz Beograda i Banje Luke koristili incident u Dobrovoljačkoj ulici kao okosnicu propagande o “zločinačkom karakteru muslimanskih snaga”, manipulišući brojem žrtava. Brojke su se napuhivale do apsurdnih razmjera, spominjale su se desetine, pa čak i stotine ubijenih regruta JNA, s ciljem izjednačavanja krivice za početak rata.
Ipak, najbolji i najrelevantniji demanti te zlonamjerne propagande dao je sam komandant Druge vojne oblasti JNA, general Milutin Kukanjac. U jednom od svojih kasnijih medijskih istupa, svjestan kako ga je zvanični Beograd “pustio niz vodu”, Kukanjac je iznio precizne i nedvosmislene podatke o žrtvama.
“Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome kol’ko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vreme je jednom da se kaže tačno, a to mogu samo ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali sanitetsko jedno vozilo i poginuo je jedan vojnik, Tomović Zdravko iz Han Pijeska. Tri pukovnika: Sokić Miro, Radulović dr Budimir i Mihailović Boško. Jedan potpukovnik, Jovanić Boško i jedna žena, muslimanka Šuko Nurmela… Znači, šest osoba je stradalo od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, što ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke nešto je najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to obelodanim. Novosti nisu smele, Politika – ma ni govora. Televizija Srbije – ma ni govora. Radio Beograd – ma kakvi”, izjavio je tada Kukanjac, zauvijek zatvorivši vrata manipulacijama o broju mrtvih, barem kada su u pitanju historijske činjenice.
Haška presuda i apsurdi domaćeg pravosuđa
Kada je riječ o pravnoj kvalifikaciji događaja u Dobrovoljačkoj, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu odigrao je ključnu ulogu. Istražioci i pravnici iz ureda tadašnje glavne haške tužiteljice Carle Del Ponte sproveli su opsežnu istragu o ovom slučaju. Njihov zaključak bio je kristalno jasan: naoružana kolona JNA u Dobrovoljačkoj ulici bila je legitimna vojna meta, a napad na nju, u kontekstu oružanog sukoba, nije predstavljao ratni zločin.
Haško tužilaštvo je utvrdilo da u slučaju “Dobrovoljačka” nema osnova čak ni za pokretanje zvanične istrage protiv političkog i vojnog rukovodstva RBiH, a kamoli za podizanje optužnice. Pored toga, Hag je jasno naglasio da Alija Izetbegović, kojeg je JNA protivpravno kidnapovala i držala kao taoca, objektivno nije mogao garantovati vlastitu sigurnost, a kamoli apsolutno siguran prolaz neprijateljske formacije kroz grad pun naoružanih branilaca.
Uprkos ovom eksplicitnom stavu međunarodnog suda, Tužilaštvo BiH je godinama insistiralo na “cijeđenju” ovog slučaja. Nakon što su 2012. godine obustavili istragu protiv 14 osoba (među kojima su bili Jovan Divjak i Ejup Ganić), uslijedio je neviđen politički pritisak. To je rezultiralo time da je Tužilaštvo BiH, ignorirajući hašku praksu, ponovo pokrenulo slučaj i 12. maja 2022. godine podiglo optužnicu.
Trenutni sudski proces koji se odvija (i sada, 2026. godine) obuhvata istaknute ličnosti odbrane Sarajeva: Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hamida Bahtu, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušinu, Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića i Mahira Žišku.
Uz ovu apsurdno veliku optužnicu, predloženo je saslušanje nevjerovatnih 277 svjedoka i ulaganje preko 500 materijalnih dokaza, što samo po sebi govori o namjeri da se proces rastegne u nedogled. Tužilaštvo ih tereti za planiranje, podstrekavanje i izvršenje napada na navodno “nebranjenu mješovitu kolonu”, te za nesprečavanje ubistava, propuštanje kažnjavanja izvršilaca i nečovječno postupanje.
Najveći apsurd, i ono što izaziva opravdano zgražavanje pravne struke i javnosti, jesu teze Tužilaštva BiH koje direktno prkose zdravom razumu i historijskim činjenicama zabilježenim kamerama. Naime, Tužilaštvo tvrdi da Alija Izetbegović “nije bio zarobljen”, te da je Ganić podstrekavao napad iako je navodno znao da predsjednik nije talac.
Tvrditi danas, 34 godine kasnije, da predsjednik koji je pod oružanom pratnjom JNA zadržan u kasarni nije bio zarobljenik, predstavlja uvredu za inteligenciju svakog građanina koji je te majske dane preživio ili gledao u direktnom TV prenosu.
Cilj suđenja bez kraja
Dokumentovano je da vrh tadašnje RBiH nije imao, niti je mogao imati, potpunu operativnu kontrolu nad svim jedinicama u trenucima potpunog haosa u Sarajevu. Zbog toga se postavlja legitimno pitanje: koji je stvarni cilj suđenja koje traje godinama, crpi ogromne resurse, maltretira ljude u poznim godinama i ignorira nalaze Haga?
Mnogi smatraju da cilj nije pravo, niti pravda za šest stradalih pripadnika JNA (jer da jeste, insistiralo bi se na identifikaciji direktnih počinilaca koji su pucali). Cilj ovakve, široko postavljene optužnice protiv najvišeg civilnog i vojnog vrha RBiH je politički inžinjering, pokušaj da se izjednači moralna i pravna odgovornost strana u ratu, te da se agresija na BiH prekvalifikuje u “nesretni građanski rat” sa podjednako krivim rukovodstvima na svim stranama.
Istina je, međutim, jedna, i nju ne mogu promijeniti ni stotine novih svjedoka Tužilaštva BiH. Činjenica oko koje se slaže sav civilizovani i objektivni svijet glasi: 2. i 3. maja 1992. godine u Sarajevu je spriječen državni udar i odbranjena je nezavisnost tek priznate Bosne i Hercegovine.
U tim majskim danima, naoružani građani, policija i TO stali su pred tenkove vojske koja je već uveliko razarala Vukovar, Dubrovnik, Bijeljinu i Zvornik, te su na ulicama vlastitog glavnog grada odbranili pravo na postojanje. Sve ostalo je pokušaj revizije historije.
