Upravo ovdje Kurban-bajram ima posebnu čar. U Bogušićima se još uvijek njeguje stari običaj klanja kurbana u vlastitom domaćinstvu, dijeljenja mesa komšijama, rodbini i prijateljima. Bajram se tako ne osjeti samo u kućama, već u cijelom selu.
“Kurban-bajram nosi dvije važne poruke. Prva je duhovna, jer kurban prinosimo radi zadovoljstva Uzvišenog Gospodara. Druga je društvena, jer se kroz podjelu kurbanskog mesa širi solidarnost i radost među ljudima, posebno prema onima koji su slabijeg imovinskog stanja. Tako duh Bajrama dopire do svake kuće”, kaže imam džemata Kerim ef. Imamović.
Srca ljudi vezana za džamiju
Džemat danas broji između 250 i 300 članova, a posebno raduje činjenica da mekteb pohađa između 30 i 40 djece. Nastava se održava u Bogušićima i na Mravinjcu, a upravo su najmlađi ono što ovom džematu daje posebnu živost.
“Najljepše je vidjeti djecu kako dolaze na namaze i teravije. Nekad se čuje njihov žamor, ali to je ljepota džamije. Važno je da su tu, da se privikavaju na džemat i da se njihova srca vežu za džamiju. Ako to nose iz djetinjstva, nema sumnje da će jednog dana pomagati svojoj zajednici”, ističe efendija Imamović.
Posebnost džamije je i njena historija. Izgrađena je 1968. godine, u vremenu kada nije bilo ni mehanizacije ni novca koliko danas. Sve je građeno voljom i rukama naroda. Kamen se vadio iz obližnjih brda, građa je stizala iz Zelengore, a cigla za munaru prenosila se stotinama metara, iz ruke u ruku.
Tih dana dobro se sjeća Šaćir Bukva, jedan od ljudi koji su predvodili izgradnju džamije.
“Donijeli smo odluku da svaki domaćin izvadi po kubik kamena. Ja sam prvi donio svoj kubik. Sve smo radili zajedno. Nije bilo mašina, nije bilo puteva. Kamen smo vadili ručno, ciglu nosili na rukama. Muškarci, žene, mladi, svi su pomagali. Bila je to nevjerovatna sloga. Kad je džamija završena, osjećali smo da smo zajedno napravili nešto što će ostati našoj djeci i unucima”, prisjeća se Bukva.
Džamija je tokom agresije ostala gotovo netaknuta. Geografski položaj sela, zaklonjenog brdima, sačuvao ju je od većih razaranja. Samo jedna granata pogodila je munaru, dok je ostatak objekta ostao sačuvan.
Danas džemat održavaju i ljudi koji žive daleko od rodnog kraja. Mnogi su u dijaspori, ali nisu zaboravili svoje selo.
“Imamo aktivnu Facebook stranicu i kada organizujemo akcije, naši ljudi iz inostranstva uvijek se odazovu. Prikupljaju sredstva, pomažu projekte i pokazuju da ih Bogušići još uvijek vežu za srce”, kaže efendija Imamović.
A među onima koji su srce ovog džemata posebno mjesto zauzima Bajro Bukva. U 86. godini života svakodnevno dolazi u džamiju i već godinama uči ezan. Do džamije prepješači gotovo pola kilometra, ali nijedan namaz ne propušta.
Važnost komšiluka
“Elhamdulillah, dobro sam. Dvije godine nisam prišao bolničkim vratima, a svaki dan sam u džamiji”, kaže Bajro kroz osmijeh.
Njegova životna priča poznata je širom ovog kraja. Sam za sebe kaže da je nekada bio “velika baraba”, redovan gost kafana i glavni kolovođa u društvu. Danas je mujezin kojeg svi poštuju.
“Kad učim ezan, mislim da ne pogriješim, ali mi kroz glavu prođe i sav onaj moj nekadašnji život. Pa molim Allaha da oprosti. Ako ima kome oprostiti, ima odakle”, govori Bajro.
Njegove riječi možda najbolje opisuju i ono što danas nedostaje ljudima.
“Nikad se nije živjelo bolje, a duša je prazna. Prije smo imali manje, ali smo se više družili. Komšije su jedni drugima ulazili u kuće, razgovarali i pomagali se. Danas toga ima manje. To nam nedostaje”, kaže ovaj vremešni džematlija.
Dok se na Bajram džamija u Bogušićima ispuni do posljednjeg mjesta, postaje jasno da vrijednost ovog sela nije samo u lijepoj prirodi, staroj džamiji ili običajima koji se još čuvaju. Njegova najveća vrijednost su ljudi. Oni koji su kamen po kamen gradili svoju džamiju, koji ni u najtežim vremenima nisu odustajali od vjere i zajedništva, a ni danas, ma gdje živjeli, ne zaboravljaju svoj džemat.
