U hodnicima sarajevske bolnice, među krvlju, jaukom i tijelima civila raznesenih granatama, nastajala je jedna druga linija odbrane Sarajeva – ona ljekarska, ljudska, gotovo nadljudska.
Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, direktor Opće bolnice u Sarajevu, danas govori mirno, ali iza svake njegove rečenice skrivaju se bolni prizori koji nikad ne nestaju. Prvo masovno ubijanje građana Sarajeva u redu za hljeb u tadašnjoj ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji, 27. maja 1992. godine, za njega nije samo historijska činjenica. To je trenutak kad je vidio “scenu od koje je cijeli svijet zanijemio”.
Granata ispaljena sa srpskih položaja iznad Sarajeva ubila je 26, a ranila više od stotinu civila koji su čekali komad hljeba. Tog jutra Sarajevo je povjerovalo da će možda makar nekoliko sati biti mirno, jer je bilo najavljeno primirje. Umjesto mira, grad je dobio pokolj.
“U bolnici više nije bilo prostora. Ranjenici su ležali po hodnicima, po podovima, od amfiteatra do liftova. Ljekari su improvizovali operacione sale, gdje god su mogli. Nije bilo dovoljno lijekova, infuzija, antibiotika, ni dovoljno ruku da pomognu svima. Ipak, u toj katastrofi spašena su 73 života”, prisjeća se Gavrankapetanović i nastavlja:
“Takve scene, te slike, jednostavno se ‘urežu’ u vaše biće. To nisu samo medicinska sjećanja, nego ožiljci koje nose ljudi koji su svakodnevno gledali raskomadana tijela svojih sugrađana, djece, majki, staraca. Sarajevo nije bilo samo grad pod opsadom. Bilo je grad nad kojim je sistematski provođen teror nad civilima. Sarajevo tokom opsade nisu branili samo vojnici na linijama. Branili su ga i doktori koji su bez struje operisali pod svijećama, medicinske sestre koje nekad sedmicama nisu odlazile kućama ostajući uz ranjene, građani koji su nosili ranjenike u naručju, ljudi koji su u gladi dijelili posljednji komad hljeba”, kazao je.
Ističe kako opsada grada nije tragedija bez imena.
“Opsada Sarajeva nije bila sukob strana, niti tragedija bez imena. Bila je organizovana opsada jednog grada i sistemsko ubijanje njegovih stanovnika. Masakr u Ferhadiji, potom i dva masakra na Markalama ostali su krvavi simboli te politike”, poručuje Gavrankapetanović.
Svjedočenja ljudi poput Gavrankapetanovića važna su jer ruše svaki pokušaj zaborava i relativizacije.
Njegove riječi nisu politički govor. Dolaze iz operacionih sala, iz hodnika prepunih ranjenih, iz noći u kojima su doktori pokušavali spasiti ono što je granata ostavila iza sebe. Zato imaju težinu istine.
“Ovo bolno sjećanje na 27. maj prije 34 godine posvećujem svim braniocima Sarajeva, svim ljekarima, medicinskim sestrama i tehničarima, svim građanima Sarajeva u teškom periodu njegove historije od 1992. do 1996. godine. Svakoj majci, supruzi, kćerki i sestri… svakom djetetu ovog velikog, lijepog i časnog grada”, poručuje, na kraju, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović.
