Umjesto toga, ona je postala najobičnija diplomatska floskula, jeftin politički sedativ čija je jedina svrha umirivanje Bošnjaka, dok se u pozadini odvijaju daleko ozbiljniji i potencijalno opasniji procesi.
Ponavljanje ove mantre stvara opasnu iluziju stabilnosti. Dok se javnost hrani izjavama o neupitnim granicama, ispod radara prolaze stvarni politički ustupci i geopolitička preslagivanja. Trenutni trenutak savršeno ilustruje ovaj paradoks. Dok se ambasadori kao po autopilotu zaklinju u suverenitet BiH, na stolu su procesi koji taj isti suverenitet suštinski podrivaju.
Ovo je posebno alarmantno nakon ukidanja sankcija Miloradu Dodiku i niza političkih “pobjeda” koje je ostvario nakon toga. Uporedo s tim, priče o zatvaranju Ureda visokog predstavnika (OHR) i tranziciji ka potpunoj “lokalnoj odgovornosti” intenziviraju se u trenutku kada institucije države nisu sposobne same da se odbrane od unutrašnjih blokada.
Kada se tome dodaju globalna geopolitička previranja i kompleksna prekompozicija moći u svijetu, “podrazumijevani” suverenitet malih država na Balkanu lako može postati moneta za potkusurivanje velikih sila. Svesti podršku Bosni i Hercegovini isključivo na priznanje njenih granica znači pristati na praznu ljušturu od države, teritoriju koja formalno postoji na mapi, ali iznutra ne funkcioniše.
Najveći problem ove diplomatske obmane, međutim, nije samo u tome što je stranci koriste kako bi kupili mir u kući, već u tome što su je mnogi bošnjački političari objeručke prihvatili i normalizovali. Umjesto da od međunarodnih partnera zahtijevaju konkretne akcije, sankcionisanje rušitelja države i jačanje njenih institucija, pa stvaranje “poluga” kojim bi se ostvarili određeni ustupci, bošnjački lideri svoje sastanke sa stranim zvaničnicima prečesto svode na puko prikupljanje potvrda o teritorijalnom integritetu.
Prihvatanjem ove floskule kao nekakvog diplomatskog uspjeha, probosanska politika pristaje na apsolutni minimum. “Država se neće raspasti” kao apsolutni minimum postaje i jedini politički cilj, dok se stvarni unutrašnji suverenitet potpuno zanemaruje.
Svaka fotografija sa stranim ambasadorom, uz prateće saopštenje o “neupitnom suverenitetu”, služi tek kao paravan za nedostatak stvarne državničke strategije i proaktivne vanjske politike. Takvo oslanjanje na deklarativnu podršku stranaca samo održava mentalitet u kojem se spas uvijek očekuje izvana, umjesto da se moć i stabilnost grade iznutra.
Nakon tri decenije, krajnje je vrijeme da se prepozna stvarna priroda ove isprazne fraze. Zapadni zvaničnici izgovaraju ove riječi jer ih ne koštaju apsolutno ništa, a stvaraju privid da nešto rade. Međutim, suverenitet se ne čuva na press konferencijama i u saopćenjima za medije.
Dok se Bošnjaci grčevito drže za ovu floskulu kao za pojas za spašavanje, brod na kojem se nalaze polako i neprimjetno mijenja kurs. Opstanak i funkcionalnost Bosne i Hercegovine u godinama koje dolaze neće zavisiti od toga koliko puta će neki gostujući diplomata izgovoriti riječ “suverenitet i teritorijalni integritet”, već isključivo od sposobnosti domaćih snaga da prozru opasne procese ispod površine i preuzmu stvarnu odgovornost za državu, pa makar to donosilo i konfrontacije.
