Na turkmenskoj granici u posljednje vrijeme putnike je dočekivao prizor koji ih je ostavljao bez teksta.
Desetine vozača kamiona iz Turske, Irana i Uzbekistana stajale su u prašini pored puta, prosipajući stotine litara goriva iz svojih rezervoara u pustinjski pijesak. To je čisti ekonomski očaj, potaknut najnovijom vladinom naredbom.
Turkmenistan je bogat mineralnim resursima, a domaći dizel košta nekoliko penija, ali je režim odlučio da se obračuna s njegovim ilegalnim izvozom. Stoga je uveo pravilo da nijedno vozilo (kamion) ne smije napustiti zemlju s više od 300 litara goriva u rezervoaru. Svaka dodatna litra podliježe drakonskoj carini. Tipični tegljač kamiona za međunarodni transport na duge relacije može primiti između 700 i 1.500 litara dizela.
Suština je da stranci moraju plaćati u dolarima po službenom, apsurdno precijenjenom, kursu države. Rezultirajuća cijena za litru preko limita skočila je na astronomskih skoro šest dolara. vozačima je jednostavnije da ispuste dizel u zemlju nego da plate carinu, što Turkmenistan odjednom čini mjestom s najskupljim gorivom na planeti.
Veća kontrola automobila preko čipova
Zemlja koja pokušava da se pozicionira kao ključno tranzitno čvorište za Novi put svile pouzdano odvraća međunarodne prevoznike svojim neočekivanim idejama. A da stvar bude gora, birokratski aparat je ove godine postao još čvršći.
Predsjednik Serdar Berdimuhamedov potpisao je ove godine uredbu kojom se prethodna Državna agencija za puteve unapređuje u punopravno Ministarstvo puteva, a misija je modernizacija putne mreže. Međutim, u turkmenistanskoj stvarnosti, više se radi o konsolidaciji apsolutne kontrole nad kretanjem stanovnika i ogromnim tokovima državnog novca, jer je cilj uvesti digitalni sistem široko rasprostranjenog praćenja automobila pomoću RFID čipova, što bi policiji omogućilo da automatski i bez napora lovi one koji krše bizarne propise zemlje.
Najnovije tehnokratske represije vezane za gorivo nastavljaju tradiciju automobilske bizarnosti građene godinama. Glavni grad, Ašgabat, sada je jarko bijela metropola puna mramora, i upravo takvi moraju biti i njeni automobili. Stroga zabrana crnih i tamnih automobila počela je važiti ovdje prije deset godina. Tadašnji predsjednik, Gurbanguli Berdimuhamedov, otac sadašnjeg šefa države, bio je opsjednut bijelom bojom, za koju je vjerovao da donosi sreću.
Diktatori vole luksuzne automobile
Nasuprot ovoj automobilskoj distopiji za obične smrtnike je život vladajuće dinastije Berdimuhamedov, gdje je garaža podijeljena na ekscentričnu prodavnicu igračaka oca i sinov diplomatski vozni park.
Stari “Vođa nacije” Gurbanguli i dalje je taj koji puni državnu televiziju nadrealnim snimcima na kojima drifta u pustinjskim bagijima ili juri svojim poznatim zelenim Bugatti Veyronom, s kojim je, očekivano, osvojio svoju prvu nacionalnu utrku 2012. godine. U njegovim privatnim kolekcijama se nalazi i ultrarijetki Maybach 57S ukrašen bijelim zlatom ili snježnobijeli Mercedes-Benz G-klase kabrio.
Iako se mladi predsjednik Serdar u javnosti ne predstavlja kao trkač, ne zaostaje ni u luksuzu. Zvanično vozi teško oklopljenu rusku limuzinu Aurus Senat (isti model koji vozi Putin) i ima flotu Mercedes-Benz S-klase limuzina i Lincoln Navigator SUV vozila.
Kazna ako auto nije bijele boje, a žene donose nesreću
Ako vas danas u glavnom gradu Ašgabatu zaustave sa šarenim ili samo prljavim automobilom, automobil će završiti u pritvorskom centru i moći ćete se vratiti kući tek nakon što potpišete obavezu da ćete automobil o svom trošku prefarbati u bijelu ili u svijetlo srebrnu boju. Za obične građane u ekonomski izazovnoj zemlji to često znači finansijski nepodnošljiv zahtjev.
Situacija je još gora za Turkmenke. Iako turkmenistanske vlasti zvanično bilo šta negiraju međunarodnim organizacijama, zemlja je de facto nametnula nepisanu zabranu vožnje za ženski dio populacije. Auto-škole dozvoljavaju djevojkama da plate kurs, ali instruktori ih odmah upozoravaju da im neće biti dozvoljeno da polažu završne ispite.
Žene koje su prethodno dobile vozačke dozvole suočavaju se s apsurdnim uznemiravanjem kada pokušaju da ih obnove. Od njih se traži da dostave psihijatrijske uvjerenja, dokaz o bračnom statusu ili moralnom integritetu, a cijeli proces se namjerno blokira dok žena ne plati ogroman mito. Režim je u prošlosti cinično i neutemeljeno komentarisao ovo pravilo tvrdeći da žene jednostavno izazivaju previše nesreća.
