Pele je osvojio tri svjetska prvenstva. Zinedine Zidane je donio Francuskoj titulu 1998., ali joj je i svojim glupim crvenim kartonom izbio iz ruku onu osam godina kasnije. Just Fontaine je na jednom prvenstvu postigao 13 golova, a Miroslav Klose 16 ukupno. Lionel Messi je rekorder s 26 nastupa na svjetskim prvenstvima, a Cristiano Ronaldo se upisao u strijelce na pet različitih prvenstava.
No, nikad niko od njih nije “privatizovao” svjetska prvenstva kao Maradona. Igrao je na četiri i na sva četiri je on bio čovjek koji je stalno bio na naslovnicama svjetskih medija i o kojem se pričalo i u parlamentu Argentine, ali i u zabačenim selima u Africi. I to ne nužno po majstorijama na terenu.
Maradona je imao dva lica – ono na terenu i ono van njega. Na terenu je bio genije koji jednim potezom može riješiti utakmicu. Van terena je vodio nesređen život pun poroka i koji bi, da se nije zvao Diego Maradona, ga sasvim sigurno odveo u zatvor.
No, problem je nastao kada su obje strane njegove ličnosti “sišle” na zeleni teren, a to se desilo već na njegovom prvom svjetskom prvenstvu, onom 1982. godine u Španiji.
No, korijeni Maradoninog “pomračenja uma” te 1982. godine protiv Brazila sežu još četiri godine ranije.
Maradona je debitovao za Argentinu početkom 1977. sa samo 16 godina nakon što je u samo četiri mjeseca profesionalne karijere u dresu Argentinos Juniorsa pokazao o kakvom se majstoru radi, a već sljedeće godine Argentina je bila domaćin Svjetskog prvenstva.
O Maradoni se već tada pričalo kao o najboljem argentinskom nogometašu, no kada je selektor Cesar Luis Menotti novinarima diktirao sastav, Diegovog imena nije bilo na njemu. Menotti je izjavio da je 17-godišnji Maradona premlad da igra na Svjetskom prvenstvu. Argentinski mediji su “razapeli” Menottija, no kada je kapiten Daniel Passarella 25. juna podigao pobjednički pehar, priznali su da je selektor napravio ispravan potez.
Maradona je bio sretan zbog osvajanja Svjetskog prvenstva kao Argentinac, no kao nogometaš je bio duboko povrijeđen jer je smatrao da je i on zaslužio biti dio pobjedničkog tima.
Došlo je Svjetsko prvenstvo 1982. godine u Španiji. Maradona je igrao na “domaćem” terenu s obzirom da je upravo prešao iz Boce u Barcelonu, gdje je dočekan kao polubožanstvo. U prvoj grupnoj fazi postigao je dva gola protiv Mađarske i odveo Argentinu u drugu grupnu fazu, gdje su Gaučosi igrali protiv Italije i Brazila.
Italija je slavila sa 2:1 i praktični ostavila Argentinu bez šansi za plasman dalje, a u posljednjoj utakmici pred Maradonom je bio izazov zvani Brazil. Maradona je u četiri prethodne utakmice na turniru dobio žestoke batine jer je tada protivnicima bilo dopušteno da prođu bez kartona za startove za koje sada slijede žestoke suspenzije.
Ni Brazilci nisu odustali od taktike da pretuku Maradonu. Od prve minute Leandro, Oscar, Luizinho, Junior, Toninho Cerezo i Falcao su udarali nemilosrdno Maradonu, a Diegu je “pao mrak na oči” u 85. minuti kada je krvnički udario Batistu i sudija mu je pokazao direktan crveni karton pri vodstvu Brazila rezultatom 3:0.
Nakon susreta Argentinci su se žalili na suđenje koje je išlo u korist Italije i Brazila protiv njih, a Maradona je tada shvatio jednu stvar – samo umijeće na terenu mu neće pomoći da osvoji najvažniji pehar na svijetu. Do njega mora doći koristeći sva dozvoljena, ali i nedozvoljena sredstva.
I došla je 1986. godina. Maradona u naponu snage, 25 i po godina. Igra se u Meksiku. Maradona se u grupnoj fazi “čuva”. Upisao je tri asistencije u prvom susretu protiv Južne Koreje, a postigao je samo jedan gol, ali onaj ključni protiv Italije za 1:1.
Osmina finala. Urugvajci nemilosrdno tuku Maradonu, ali im to ne pomaže mnogo. Pedro Pasculli pogađa za pobjedu Argentine 1:0.
Stiže četvrtfinale. I to ne bilo kakvo četvrtfinale. Ako bi vam neko rekao da će se sa svjetskog prvenstva pamtiti više jedno četvrtfinale nego finale, ne biste mu vjerovali. No, ovo jeste. Pitajte bilo koga, možda neće znati ni koga je Argentina tada pobijedila u finalu, ali će sigurno znati da je pobijedila Englesku u četvrtfinalu sa 2:1 golovima Maradone. I to ne bilo kakvim golovima Maradone. ONIM golovima Maradone.
Najprije u 51. minuti se, sasvim neočekivano, u skoku nalaze golman Engleske Peter Shilton i Maradona. Shilton, viši tačno 20 centimetara od Argentinca, sa ispruženim rukama ide po loptu na skoro 2 metra visine. Šok. Maradona udara loptu i ona ulazi u gol. Shilton diže ruke, traži od sudije da dosudi Maradonino igranje rukom. Ništa od toga. Maradona trči ka aut liniji, zove saigrače da mu se pridruže u slavlju. Znao je dobro šta je uradio. I nije se sekunde kajao zbog toga.
Na konferenciji za medije nakon susreta novinari su upitali Maradonu kako je postigao gol.
“Un poco con la cabeza de Maradona y otro poco con la mano de Dios” (“malo Maradoninom glavom i malo Božijom rukom”), odgovorio je Diego. “Božija ruka” je tako postao najnesportskiji gol u historiji svjetskih prvenstava. Tek 2005. godine Maradona je javno objavio da je namjerno udario loptu rukom i da se ne kaje zbog toga.
Četiri minute kasnije pokazao je ono svoje drugo lice. Umjesto vrhunskog prevaranta i čovjeka za kojeg ne postoji fair-play, na terenu se ukazao čarobnjak s loptom.
Diego je primio loptu na svojoj polovini terena, a Peter Beardsley, Steve Hodge, Peter Reid, Terry Butcher, Terry Fenwick i golman Peter Shilton su izgledali kao čunjevi oko kojih je Maradona vozio slalom. Maradona je tako postigao pogodak koji je proglašen za najljepši svih vremena na svjetskim prvenstvima. Taj pogodak nazvan je “gol stoljeća”.
Maradona je u polufinalu postigao oba gola u pobjedi protiv Belgije 2:0, a onda je došlo na red finale protiv Zapadne Njemačke.
Igrala se 84. minuta, na semaforu je stajalo 2:2. Tokom čitave utakmice Lothar Matthäus se nije odvajao od Maradone i činilo se da su Nijemci pronašli način kako da zadrže Diega i dođu do pobjede. No, jedna milisekunda je bila dovoljna da Maradona odluči meč jednim potezom. Sa svoje polovine je, okružen trojicom Nijemaca, iz prve uposlio Jorgea Burruchagu koji je izašao sam pred Tonija Schumachera i matirao ga za 3:2. Maradona je kao kapiten podigao trofej namijenjen prvaku svijeta.
Četiri godine kasnije Maradona je ponovo na “svom” terenu igrao Svjetsko prvenstvo. Kao igrač Napolija nosio je dres Argentine na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji.
Na svakom stadionu je dočekivan ovacijama, osim u Rimu kada je Argentina igrala protiv Italije. Scena iz polufinala kada čitav stadion zviždi na himnu Argentine, a Maradona psuje “kao kočijaš” navijačima Italije je obišla čitav svijet.
No, prije te utakmice odigrana je još jedna u moru epskih mečeva Jugoslavije koji je uplakanim ostavio čitavu bivšu zajedničku državu.
U četvrtfinalu u Firenci Jugoslavija je igrala utakmicu “na nož” s Argentincima. Kao i svi selektori, i Ivica Osim nije želio “izmišljati toplu vodu”, već je na Maradonu stavio “flastera” – Refika Šabanadžovića.
Prvi žuti karton Šabanadžović je dobio u 24. minuti, a samo sedam minuta kasnije sudija Kurt Röthlisberger mu je olako pokazao i drugi žuti, odnosno crveni karton.
Jugoslavija je uspjela izdržati do penala, a tamo je Maradona šutirao treći po redu za Argentince. Tomislav Ivković ga je “pročitao” i uhvatio loptu, no ni to nije pomoglo Jugoslaviji jer je Nery Pumpido odbranio penale Dragoljubu Brnoviću i Faruku Hadžibegiću i odveo Argentinu na megdan Italiji u polufinale.
Argentinci su izbacili i Italiju na penale, a ovaj put je Maradona bio siguran i matirao je Waltera Zengu.
U finalu su se Zapadni Nijemci osvetili Argentincima za prošlo finale i slavili su kontroverzno dosuđenim penalom u finišu susreta kojeg je realizovao Andreas Brehme.
A Maradona? Maradona je nakon utakmice ponovo okrivio sudije iako ga je na terenu “u džep strpao” Guido Buchwald i potom objavio da završava reprezentativnu karijeru sa samo 29 godina.
Nakon što je početkom 90-ih godina dobio 15-mjesečnu suspenziju zbog korištenja kokaina, Maradona je napustio Napoli i prešao u Sevillu, a početkom 1993. godine je objavio i da se vraća u reprezentaciju. No, njegov povratak je bio kratkotrajan.
Vratio se u reprezentaciju krajem 1993. kako bi spasio Argentinu u ključnim utakmicama dodatnih kvalifikacija protiv Australije, a same pripreme za nastup na Svjetskom prvenstvu su za njega bile pravi “pakao”.
Maradona je u to vrijeme bio bez pravog klupskog ritma, potpuno van forme i sa znatnim viškom kilograma. Kako bi se spremio, angažovao je svog dugogodišnjeg ličnog trenera Fernanda Signorinija i doslovno se povukao na jednu izolovanu farmu u argentinskoj regiji La Pampa. Prošao je kroz rigorozan, gotovo brutalan režim treninga i uspio smršati oko 12 do 15 kilograma u samo nekoliko sedmica.
Objavio je da ide na Svjetsko prvenstvo u Sjedinjene Američke Države da kao 33-godišnji kapiten pokuša “iskupiti za grijehe” i voditi Argentinu do titule. Nacija je u njemu vidjela jedinog spasitelja, a pritisak medija bio je neizdrživ. U februaru 1994. godine, frustriran novinarima koji su danima kampovali ispred njegove kuće, Maradona je doživio slom živaca – doslovno je zapucao na njih iz zračne puške, ranivši nekoliko reportera, zbog čega se suočio s tužbama.
No, upravo je ta očajnička želja da se u rekordnom roku vrati u vrhunsku fizičku formu bila njegov konačni pad. Kako bi izdržao nadljudske napore brzog skidanja kilaže i vraćanja energije, koristio je određene dodatke ishrani nabavljene u SAD-u, a u tom koktelu suplemenata našao se i kobni stimulans efedrin, koji mu je presudio na doping kontroli.
A da Maradona u tijelu ima nedozvoljene supstance posumnjalo se tek na samom prvenstvu i to nakon što je postigao briljantan pogodak protiv Grčke, koji je proslavio legendarnim i vrlo emotivnim urlikom ravno u televizijsku kameru.
Njegove oči bile su širom otvorene, izbuljene i gotovo neprirodno fiksirane, bez treptanja. Žile na vratu su mu iskočile, a lice je bilo zgrčeno u izrazu koji je izgledao više zastrašujuće nego sretno.
Mediji su tu fotografiju njegovog izbezumljenog pogleda i urlika počeli koristiti kao “dokaz” njegovog neprirodnog stanja, sugerišući da je taj luđački pogled bio direktna posljedica stimulansa pod kojima je igrao.
Nakon što je odigrao i utakmicu protiv Nigerije, FIFA je objavila da je Maradona pao na doping-testu, te ga je suspendovala i time je na neslavan način okončana njegova reprezentativna karijera u kojoj je u 91 nastupu postigao 34 gola.
Upravo su njegov posljednji pogodak u dresu Argentine i njegova proslava na najbolji način sumirala njegovu karijeru na svjetskim prvenstvima i kompletirala dramatičnu sliku Diega Maradone na svjetskoj nogometnoj sceni.
