Sredinom osamdesetih godina, tadašnji kenijski predsjednik, Daniel arap Moi odlučio je da njegova zemlja razvije vlastiti automobil.
Smatrao je da Kenija, iako industrijski centar istočne Afrike, uglavnom samo sklapa automobile stranih proizvođača, dok znanje i profit ostaju u inostranstvu. Moi je želio da Kenija postane simbol afričkog napretka i modernizacije.
Zbog toga je 1986. godine posjetio Univerzitet u Nairobiju i pred profesorima i studentima tehničkih fakulteta postavio jednostavno pitanje: “Imamo naučnike, imamo inžinjere. Možete li napraviti automobil? Čak i ako bude ružan i spor, želim vozilo koje će biti potpuno naše.”
Projekat je bio toliko prekriven tajnom da su inžinjeri radili u vojnim radionicama pod nadzorom vojske. Problem je bio što Kenija nije imala razvijenu automobilsku industriju, pa su morali sami razvijati motor, mjenjač, šasiju i karoseriju. Kao uzor poslužili su tadašnji modeli Toyote Corolle i Mitsubishija Lancera.
Projekat je progutao oko 250 miliona kenijskih šilinga, što je za tadašnju Keniju bio ogroman novac. Kako je državna kasa bila prazna, Moi je organizovao poseban fond za finansiranje razvoja. Pozivao je bogate poduzetnike, direktore banaka i čelnike državnih kompanija u predsjedničku palaču, gdje im je “preporučivao” da podrže projekat. U praksi je odbijanje finansiranja predsjednikovog automobila moglo značiti kraj poslovne karijere.
Nedostatak tehnologije brzo je došao na naplatu. Motor i mjenjač izrađivani su u željezničkim i vojnim radionicama koje nisu bile predviđene za precizne automobilske dijelove. Zbog toga je 1,3-litarski motor bio težak, slab i sklon pregrijavanju, dok je mjenjač radio vrlo grubo. Kako bi izdržala dodatnu masu, šasija je morala biti znatno ojačana, što je automobil učinilo još težim.
Nakon četiri godine razvoja nastalo je pet prototipova pod nazivom Nyayo Pioneer: limuzina, liftback, pick-up, kupe i reli verzija.
Njihovo predstavljanje 1990. godine pretvorilo se u blamažu. Predsjednik Moi pred kamerama nije uspio pokrenuti automobil iz prvog pokušaja, a kada je motor konačno upalio, vozilo je bilo toliko sporo da su tjelohranitelji, koji su trčali uz njega, morali usporavati kako ga ne bi prestigli. Od pet prototipova samo su dva toga dana bila u voznom stanju.
Uprkos tome, vlada je pokušala pokrenuti serijsku proizvodnju, ali je projekat ubrzo propao zbog ogromnih troškova, političkih pritisaka i nedostatka tehnologije. Kasnije se pokazalo da automobil nije bio ni potpuno kenijski, jer je oko 40 posto ključnih komponenti moralo biti uvezeno.
Iako Nyayo Pioneer nikada nije stigao u proizvodnju, projekat je ostavio jedno trajno naslijeđe. Oprema nabavljena za njegov razvoj postala je temelj kompanije Numerical Machining Complex, koja i danas djeluje kao jedan od najvažnijih centara za obradu metala u istočnoj Africi.
Danas je ostalo svega nekoliko prototipova, kao podsjetnik na jedan od najambicioznijih i najneobičnijih automobilskih projekata u afričkoj historiji.
