Još od 1870-ih istraživači raspravljaju o identitetu neobičnih fosilnih ostataka koji su se nalazili u arhivama Manchestera. Posjedovali su sitne fragmente pronađene na lokalitetima u Engleskoj i Velsu koji su ih zbunjivali, ali ih nisu mogli povezati u cjelinu.
Tokom 1980-ih, neka istraživanja su sugerisala da bi riječ mogla biti o škorpionu, međutim, ta hipoteza je imala problema zbog nedostatka fosilnih dokaza njegovog najprepoznatljivijeg dijela, a to je rep.
Kako bi razriješili dilemu, paleontolozi su proučili ostatke koristeći moderne metode snimanja i analitičke tehnike, navodi se u saopćenju Univerziteta u Manchesteru.
“Oni su bili u stanju da naprave jasniju sliku o životinji nego što je to ranije bilo moguće, što je zaista uzbudljivo”, navodi se.
Škorpion Praearcturus gigas dug oko 1 metar, sada se svrstava među najstrašnije praistorijske predatore na Zemlji, a imao je kliješta duga oko 16 cm. Lutao je Zemljom prije više od 400 miliona godina, a istraživači su pokušavali razumjeti faktore koji su mu omogućili da dostigne tako ogromnu veličinu.
Prema autorima studije, zajedno s dinosaurima, mamutima i drugim karizmatičnim megafaunom, divovski člankonošci su ikonični simbol duboke paleontološke historije u popularnoj kulturi.
Glavni autor dr. Richard J. Howard, kustos fosilnih člankonožaca u Prirodnjačkom muzeju u Londonu, opisao je tipične slike vezane za divovske člankonošce.
“Karboniferni kišni šumski svjetovi puni divovskih stonoga ili insekata nalik vilinim konjicima, ali Praearcturus je živio najmanje 50 miliona godina ranije, mnogo prije razvoja drveća, u vrijeme kada je život na kopnu tek počinjao”, kazao je on.
Drugim riječima, istraživači su možda identifikovali “T. rex-a” među člankonošcima, skoro 200 miliona godina prije pojave dinosaurusa. Praearcturus gigas živio je tokom ranog devona, u periodu kada šume još nisu postojale pa je ovaj ogromni škorpion živio među malim biljkama i gljivama.
Istraživače je iznenadilo kako je škorpion mogao narasti do te veličine, a odgovor vjerovatno leži u tome što tada gotovo nije imao prirodnih neprijatelja ni konkurencije pa je mogao postati vrhunski predator.
Također, ovo stvorenje je možda bilo djelimično vodeno, što sugerišu njegovi epimeri, bočne ploče na tijelu slične onima kod rakova.
Dr. Howard je izjavio da, prema analizi, “bez kompleksnih ekosistema koji bi ga podržali na kopnu, ova životinja je vjerovatno dio života provodila loveći u vodi”.
To govori da je bio “ispred svog vremena”, a njegova ogromna veličina možda se može objasniti upravo vezom s vodom.
“U to vrijeme granica između kopna i mora bila je mnogo manje jasna. Praearcturus nam daje fascinantan uvid u to kako su se rane životinje prilagođavale tim promjenjivim okruženjima. Moguće je čak da predstavlja lozu koja se vratila u vodu nakon što su njeni preci već počeli živjeti na kopnu”, zaključio je dr. Greg Edgecombe iz Prirodnjačkog muzeja u Londonu.
