Ovaj dokument, koji je plod rada sedam istaknutih bh. pravnika, već je izazvao brojne reakcije u javnosti, ali i privukao pažnju međunarodnih diplomata.
O detaljima ovog prijedloga, ali i oštrim kritikama na račun trenutnog vođenja vanjske politike BiH, ponašanju susjednih zemalja, te nužnosti generacijske smjene na političkoj sceni, za Klix.ba govori Admir Lisica, direktor Centra “Geopol”.
Gospodine Lisica, GEPOL je nedavno javnosti ponudio dokument od 28 stranica kao domaći odgovor na jedno od najkompleksnijih pitanja u BiH – državnu imovinu. Možete li nam pojasniti šta je ključna formula ovog prijedloga i na koji način on balansira između države kao titulara i lokalnih zajednica (entiteta, kantona, općina) koje bi tom imovinom raspolagale?
Poučeni činjenicom da u javnom prostoru već decenijama političko Sarajevo, a posebno bošnjački politički faktor djeluje većinom reaktivno, a ne aktivno, Centar za geopolitička istraživanja – Geopol odlučio se da ponudi jedan okvir za raspravu i eventualni dogovor u kontekstu jednog od najvažnijih aktuelnih pitanja za državu Bosnu i Hercegovinu. Dokument od 25 stranica, sadrži jasne i detaljno razrađenje smjernice, sa definiranom metologijom i naučnim pristupom, koji je plod rada 7 istaknutih bosanskohercegovačkih pravnika, različitih političkih opredjeljenja, a ujedinjenih oko nastojanja da se unutar Bosne i Hercegovine konačno počne razmišljati o domaćim rješenjima, koji nisu plod međunarodnog intervencionizma ili nametanja. Dokument polazi od toga da on ne definira poražene i pobjednike među akterima unutar Bosne i Hercegovine, ne nudi konačno slovo o ovom važnom pitanju, ali ima za cilj pozvati na razgovor, dogovor i raspravu. Na 25 stranica vidljivo je da niko ne gubi, ali svi doprinose dogovoru, te da je jedini pobjednik država Bosna i Hercegovina, uz uvažavanja administrativnih jedinica i lokalnih zajednica, koji u ovoj konstalaciji odnosa dobijaju na značaju i uvažavanju. Dokument je upućen na adrese svih parlamentarnih stranaka u Bosni i Hercegovini, te medijima, a povratna informacija, zaprimljeni upiti na zvaničnoj adresi Centra za geopolitička istraživanja – Geopol, te interes medija, govori nam da našoj javnosti, te političkoj eliti, nedostaje ovakvih unutrašnjih inicijativa, koje su plod domaće inteligencije.
Nedavno ste izjavili da “bošnjački politički faktor mora biti hrabriji u svojim odlukama” i da ne smijemo kreirati dogovore koji su postavljeni u omjeru “2 protiv 1”. Šta tačno podrazumijeva ta hrabrost u kontekstu pregovora o državnoj imovini i gdje povući crvenu liniju?
Prije svega u tome da se bošnjački politički faktor ne smije oslanjati na međunarodnu volju, koja je ukoliko posmatramo aktuelni geopolitički trenutak, nejasna, nekonzistentna i nepredvidiva. Moramo biti spremni na jačanje unutrašnjih kapaciteta, i kreiranje domaćih rješenja. Ako u određenom trenutku, kao što je to bio slučaj u Stocu, treba donijeti i neku netipičnu odluku, ne smije se posustati, već djelovati u intresu zaštite prava Bošnjaka. Upravo je objavljeni dokument na tragu toga da se nudi rješenje, prihvatljiva svima koji žele vidjeti državu Bosnu i Hercegovinu naprijed, bez obzira na nacionalnu pripadnost i regionalni kontekst. Dokument ima crvenu liniju, to je država Bosna i Hercegovina ispred entiteta. Naravno, uz poštovanje ovih administrativnih jedinica, kao i lokalne zajednice. Ovaj dokument je ocjenjen kod većine onih koji su ga analizirali, kao poziv na kompromis i dijalog, bez da projektuje pobjeđenu stranu, što je dobra povratna informacije, te vjerujem kako će donosioci odluka unutar Bosne i Hercegovine potonji uzeti u obzir pri razgovorima o ovoj krucijalnoj temi za državu Bosnu i Hercegovinu.
Dokument ste preveli na engleski jezik i uputili ga međunarodnim akterima, uključujući i izgledno budućeg visokog predstavnika. S obzirom na vaše ocjene da se “SAD i Evropska unija na neki način takmiče ili sukobljavaju oko BiH”, kakvu reakciju OHR-a očekujete i smije li novi visoki predstavnik ponovo nametnuti rješenje ako domaći lideri zakažu?
U ponedjeljak 8. juna dokument je u Rimu uručen gospodinu Antoniu Landiju. On je izuzetno utjecajan diplomata, te sama činjenica da iza njega stoji matična država Italija, koja se nakon dugo vremena geopolitički pozicionira na Zapadnom Balkanu kao značajn faktor, te SAD i Turska, koje ga uz još neke države podržavaju, govori da je njegov kredibilitet neupitan. Čak da i on ne bude novi visoki predstavnik, važno je da domaće inicijative i potencijalna rješenja dolaze na sto diplomata ovakvog ranga, koji sasvim sigurno poznaju dinamiku unutrašnjih odnosa u Bosni i Hercegovini, ali i opstrukcije koje često dolaze iz Beograda i Zagreba. Nije dobro da se EU, Velika Britanija, te SAD i partneri, razilaze na temi Bosne i Hercegovine. Ako se vratimo na devedesete godine, evropska Kontakt grupa sama nije bila sposobna da riješi mirno rat protiv Bosne i Hercegovine, sve dok se SAD nisu aktivnije uključile u pronalaženje modula za mir u Bosni i Hercegovini. U odličnoj knjizi prof. dr. Zijada Šehića “Pax Americana” jedno od uvodnih poglavlja nosi naziv “Diplomatija u prvom planu: SAD i Rusija spašavaju evropski obraz”. Upravo je ovdje sadržan ključ rješenja, slaganje najvažnijih aktera u kontekstu Bosne i Hercegovine donosi mir i stabilnost. Ipak, bilo kakve turbulencije vanjskih aktera, ne treba da obeshrabre domaće aktere, koji moraju biti svjesni vremena u kojem žive i fokusirati se na sopstveni rad, bez očekivanja vanjskoj aktera kao spasioca. Ukoliko se i desi neka inicijativa od strane vanjskih aktera koje bi bile u smjeru rješenja unutrašnjih nesporazuma, to je dobro, jer imali smo niz takvih odluka u prošlosti, ali se ne smijemo uzdati u takve ishode, jer je ipak realnije da implementiramo domaća rješenja, uz podršku vanjskog faktora. Problem je što aktuelni režim u Banja Luci odbija sve što jača državu Bosnu i Hercegovinu, ali vjerujem da dolaze nove snage koje su spremnije za dijalog i zajedničko dobro svih građana.
Kritikovali ste trenutno vođenje vanjske politike, ocjenjujući ih često kao populizam s promptera bez suštinskih sastanaka s ključnim svjetskim liderima. Koliko upravo neriješena unutrašnja pitanja, poput državne imovine, srozavaju kredibilitet bh. diplomatije na međunarodnoj sceni?
Ono što trenutno imamo u kontekstu naše vanjske politike jesu “margine”, na kojima se ona odvija, bez stvarne diplomatije koja bi polučila uspjehe države Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu. Naši donosioci odluka se zadovoljavaju sastancima sa trećerazrednim političarima, ovdje posebno mislim na člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka dr. Denisa Bećirovića, kojem očigledno nedostaje samokritike i realnih pogleda na dosege njegove vanjske politike. Predsjednik je historičar, a historičari bi se morali voditi isključivo činjenicama, a ne mitskim projekcijama. Činjenice stoga ukazuju da Sarajevo nisu posjetili najvažniji lideri, niti je naše Predsjedništvo posjetilo ključne adrese. Adrese možda i jeste, ali su izostali sastanci sa liderima kroje novi smjetski poredak. Ne možemo ubrajati kurtoazne susrete na forumima u hodnicima, koji budu prezentirani od samo jedne strane ili sastanke bez slike. O sastancima sa nižim američkim i kanadskim diplomatama koji se javnosti predstavljaju kao veliki uspjesi vanjske politike, iluzorno je i trošiti riječi. Navest ću primjer odnosa sa Mađarskom koji je predstavljan kao prijateljski, a Orbanova Mađarska je kreirala niz destruktivnih aktivnosti protiv države Bosne i Hercegovine, a vrhunac je bio TEK obavještajni centar u Banjoj Luci. Na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji hrvatski premijer Plenković se susreo sa tada kandidatom opozicije Magyarom, kreirao teren za predstojeće odnose, naša delegacija nije uradila nešto slično.
Mi smo ispred Geopol-a promptno organizirali akademski odgovor na temu bosanskohercegovačko-mađarskih odnosa gdje smo kroz panel diskusiju uz relevantne sagovornike detektirali okvire buduće saradnje. Magyar je uputio jedno pismo Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, a naši predvodnici vanjske politike nisu puno uradili da se promptno učine koraci za etabliranje novih odnosa. Forum u Davosu je također jedna propuštena šansa, ali trebamo uzeti njegove poruke, sadržane u govoru kanadskog premijera Carneya, koji nam je poručio svima da jačamo vlastite kapacitete. To treba biti naš zadatak, kako bismo bili konkuretni na međunarodnoj sceni.
Svjedočimo tektonskim promjenama na globalnoj političkoj sceni i redefinisanju sfera uticaja. Gdje je u svemu tome Bosna i Hercegovina danas? Da li mi aktivno kreiramo svoju vanjsku politiku prateći ove trendove?
Ne vidim da se naša vanjska politika nastoji prilagoditi aktuelnim trendovima, ali u kontekstu našeg pozicioniranja vidim tri velike potencijalne šanse. Prvo, naša namjenska industrija može biti još potentnija i poželjnjija za dalju distribuciju, ali i kao signal vanjskim akterima da na unutrašnjem planu imamo zadovoljavajuće odbranbene kapacite koji mogu poslužiti i kao sredstvo odvraćanja. “Soft power” princip putem sporta je naš neiskorišteni potencijal, koji upravo u ovom trenutku kada naša reprezentacija niže uspjehe na međunarodnom planu, može biti potencijalni adut u rukama. Nismo izolovan primjer kako se kroz sport dolazi do etabliranja u međunarodnim krugovima. Zanimljiv je tu primjer Hrvatske koja je u poslijeratnom periodu kroz fudbalske uspjehe promovirala državne interese Hrvatske. Treći segment naše nove vanjske politike svakako je medijadorska uloga Bosne i Hercegovine, što je u prošlosti bila ideja pojedinaca poput Muhameda Šaćirbegovića, bivšeg ambasadora i minister vanjskih poslova, koji je u Sarajevu želio krajem devedesetih godina za istim stolom dovesti Ehuda Baraca i Yassera Arafata, te u drugom aranžmanu predstavnike Irana i SAD. Takve ideje su bile interesantne međunarodnim akterima prije trideset godina, a sigurno je da imamo potencijal djelovati poput nekih geopolitički malih država, koje uz medijaciju postaju velike.
Odnosi sa Zagrebom i Beogradom konstantno osciliraju između verbalne podrške suverenitetu BiH i paternalističkog ponašanja prema etničkim grupama unutar naše zemlje. Kako u trenutnom regionalnom kontekstu vidite ulogu susjeda – da li su oni stabilizatori ili tihi generatori unutrašnjih nesuglasica u BiH?
Ključ u poboljšanju odnosa između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije jeste u političkim promjenama koje se moraju desiti u Zagrebu i Beogradu, jer upravo iz tih centara dolaze poruke koje ohrabruju dva unutrašnja politička aktera bh. Srbe i bh. Hrvate da istrajavaju na rigidnim separatističkim politikama, koje Bosnu i Hercegovinu vode u podjelu, a ne u mir i stabilnost. Čini mi se da čak u posljednje vrijeme Zagreb agresivnije stimulira podjele unutar Bosne i Hercegovine nego što to čini Beograd, što je neprirodna situacija, uzmemo li u obzir intervale u kojima su Bosna i Hercegovina i Hrvatska sarađivale poprilično dobro. Ukoliko se Zagrebu čini da će stimuliranjem ideja o trećem entitetu nekoga uplašiti, prevarili su se. Zagreb treba da je prijatelj Sarajevu i obratno, a ne da taj isti Zagreb stimulirajući desne politike među bh. Hrvatima stimulira i separatistički narativ Milorada Dodika. Trenutno su susjedi generatori unutrašnjih nesuglasica, ali treba im pružiti šansu da revidiraju svoju politiku, što se veoma lahko može učiniti. Zagreb prestankom stimuliranja reinkarnacije Herceg-Bosne, a Beograd odustajanjem od velikosrpske ideje. Kada se desi promjena ove paradigme, region će imati priliku za novi početak, a što će sigurno doprinijeti i stabilizaciji unutar Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci kao najbrojniji politički faktor trebaju biti spremni za razgovor i dogovor, ali ne i za ustupke koji bi značili kraj nezavisne države Bosne i Hercegovine.
Često se bh. strankama sa sjedištem u Sarajevu prigovara da vode isključivo “reaktivnu politiku” – čekaju poteze pa tek onda reaguju, obično apelacijama ili saopštenjima. Šta je potrebno da se ta paradigma promijeni i da Sarajevo počne nametati politički tempo i teme?
Bošnjačke i stranke koje sebe nazivaju isključivo bosanskohercegovačke, što jedno drugo nikada ne isključuje, trebaju prestati živjeti u iliziji da su nekome na Zapadu bitni, te da će riješiti njihove probleme. Svjestan sam da su određene stranke nastajale kao plod međunarodnog finansiranja NGO sektora, ali NGO i realna politika su potpuno suprotne stvari. Reteriranje i neodlučnost pri Dodikovom hapšenju, pokazao je šta donosi reaktivna politika, koja nije spremna na reakciju. Prije svega, potrebno je promijeniti svijest o sebi i svojoj snazi, Bošnjaci nikada nisu bolje živjeli u svojoj historiji, politički su faktor osim u Bosni i Hercegovini i u ostalim država regiona, finansijski, koliko god se žalili na situaciju, mnogo bolje stojimo od naših roditelja, a od djedova i nana, neuporedivo. Bošnjaci su politički faktor koji tu činjenicu moraju vještije koristiti, na način da kada treba dati ustupak, da za ustupak nešto i dobiju, a kada ih se blokira, da blokiraju suprotnu stranu, jer nekada eskaliranjem se samo može doći do rješenja. Politika popuštanja i snishodljivosti nas neće dovesti daleko. Bošnjački politički faktor se mora naučiti da i stranom faktoru zna reći ne, kada to okolnosti očekuju, jer nije sve idealno što ima premise vanjskog utjecaja. Važno je pronicljivo donositi odluke, te ne zastupati politiku “ili ili – nego i i! – jer konstelacija odnosa u svijetu nam ukazuje da se ne smije gađati samo jedna meta saradnje, pa tako su nam bitni podjednako EU, SAD, a sve bitnije će nam biti i zemlje istoka. Konkreno Bošnjaci trebaju više raditi sa svojim sunarodnjacima iz regiona, u tome je veliki potencijal i za relaksiranje odnosa u regionu, jer Bošnjaci su u regionalnim državama konstruktivan faktor, koji se može bolje involvirati u bošnjačkom, ali i bosanskohercegovačkom interesu. U konačnici, ključ je pozicioniranju da Bošnjaci imaju prvi servis u polje, te da ne bude njihova briga kako će servis vratiti u suprotnu polovinu, već da taj servis pogodi metu!
Na čelu ste instituta koji okuplja mlađe i profilisanije istraživače. Šta je specifičnost Geopol-a?
Geopol je specifičan po tome što niko od nas ne perpetuira stav da nas politika ne zanima, već naprotiv. Rukovodstvo, članovi i saradnici su simpatizeri različitih političkih opcija, te je politički pluralizam unutar Geopol-a nešto na što smo ponosni. Postoje i oni koje politika ne interesira aktivno, ali ih zanimaju promjene u bosanskohercegovačkom društvu. Ipak, interes Geopol-a i države Bosne i Hercegovine je ispred partikularnih interesa, što se u ove tri godine moglo i uvidjeti kroz analizu Geopolovih aktivnosti. Spoj iskusnih univerzitetskih profesora i mlađih istraživača u prethodne tri godine od etabliranja Geopol-a realizirao je niz panel diskusija, rasprava, načunih konferencija i okruglih stolova. Izdali smo četiri knjige i dva dokumenta, a do kraja godine će biti objavljen i prvi broj međunarodnog naučnog časopisa za geopolitiku, međunarodne odnose, geoekonomiju i sigurnost “Geopol”, čiji su članovi redakcije istaknuti međunarodni istraživači.
Kada posmatrate trenutnu garnituru lidera u BiH, bez obzira na stranački dres, vidite li snagu i spremnost za generacijsku smjenu koja bi donijela novu političku kulturu, ili smo osuđeni na reciklažu istih narativa u narednim decenijama?
Ove izbore posmatram kao jedan svojevrsni test liderstva. Ostaje pitanje da li će politički lideri smoći snage da na svojim listama ponude nove kadrove, koji su dokazani i profilirani u određenim oblastima. Polahko se osjeti i potreba za smjenom generacija na političkoj sceni, jer je zamor prirodan proces. Iskreno se nadam da će nova politička garnitura nakon izbora ponuditi nešto novo bosanskohercegovačkoj javnosti, ali za to nam je potrebano uz dobro kadroviranje stranaka i izlazak na izbore u rangu procenata kao u Mađarskoj, gdje je preko 70% ljudi izašlo na izbore i promjenilo sistem kojim nisu zadovoljni. Nužna je generacijska smjena, jer se u posljednjih nekoliko decenija pokazalo da Bosni i Hercegovini ipak treba neki novi zamah, koji će generirati unutrašnji dogovor i vanjsko bolje pozicioniranje.
