Na lokalitetu Bukva, jednom od najpotresnijih mjesta na trasi Marša mira, gdje je u julu 1995. godine u zasjedi ubijeno oko hiljadu ljudi, reporter N1 Azur Delić razgovaro je s braćom Mirnesom i Hasanom Smajićem. Njihova životna priča svjedoči o stradanju stanovnika Podrinja, ali i o borbi da, uprkos svemu što su preživjeli, nastave graditi život u Bosni i Hercegovini.
“Dva puta smo bili prognanici”
Mirnes Smajić kaže da je njegova porodica, poput hiljada drugih iz Podrinja, rat proživjela kroz višestruka stradanja.
“Moja životna priča je izuzetno teška, kao i većine nas Podrinjaca koji smo preživjeli tu golgotu Srebrenice. Moja porodica i ja bili smo dva puta prognanici. Odavde su nas otjerali 1992. godine, otišli smo u Srebrenicu, a 1995. ponovo smo se ovim putem probijali prema slobodnoj teritoriji, prema Tuzli”, ispričao je.
Njegov mlađi brat, koji je danas sjedio pored njega, tada je bio tek beba od nekoliko mjeseci.
“Roditelji su ga tokom zime prenijeli u Srebrenicu. Živjeli smo bukvalno u nehumanim uslovima. Bili smo smješteni u kontejneru dva sa dva metra. U Srebrenici je bilo previše ljudi i bio si sretan ako si imao bilo kakav krov nad glavom.”
Prisjeća se da su ih roditelji, svaki put kada bi počelo granatiranje, nosili u kanalizacijski propust kako bi im spasili živote.
“Bili smo djeca, ali takve stvari ostanu urezane za cijeli život.”
“Otac je otišao kroz šumu, a mi smo ostali s majkom”
Mirnes kaže da se, iako je imao samo pet godina, jasno sjeća 11. jula 1995. godine.
“Sjećam se da sam bio ispred zgrade kada su ljudi počeli bježati. Nastao je stampedo.”
Njegov otac tada je krenuo putem šume pokušavajući se probiti do slobodne teritorije.
“Mi smo ostali sami – brat od dvije godine, ja od pet i sestra od sedam. Otac je otišao putem za koji nije znao hoće li se ikada vratiti.”
Prisjeća se ulaska u krug nekadašnje fabrike akumulatora u Potočarima.
“Držali smo se za majčine dimije, dok je ona u naručju nosila mog mlađeg brata. Samo nas je gurala prema sredini mase ljudi.”
Kaže da im majka nije dopuštala da piju vodu niti da se udaljavaju od nje.
“Nije nam dala ni da priđemo vodi ni da razgovaramo s bilo kim. Samo nas je pokušavala zaštititi.”
Tek kada im je jedna rođaka donijela malo vode s izvora uspjeli su se napiti.
Tokom evakuacije, prisjeća se, majka ih je tijelom štitila dok su kamioni bili gađani kamenjem i flašama.
“Stalno nas je gurala prema unutra da nas nešto ne pogodi.”
Na kraju su stigli do Kladnja, a potom pješice nastavili prema slobodnoj teritoriji.
“Želim da mladi dođu i vide”
Danas Mirnes Smajić živi u Srebreniku. Ima porodicu, vlastiti posao i kaže da svoju budućnost vidi u Bosni i Hercegovini.
“Samo želim da svoje iskustvo prenesem mladima. Volio bih da dolaze ovdje, da obiđu ova mjesta i vide šta jedna ljudska ruka može učiniti drugoj. Da vide dokle čovjek može pasti, da ubija nenaoružane, izgladnjele ljude koji nisu imali nikakvu mogućnost da se brane.”
Poručuje da nikada neće napustiti Bosnu i Hercegovinu.
“Mi smo danas stabilni ljudi. Imamo svoje firme, radimo, borimo se kao svi normalni građani i ne namjeravamo napuštati ovu zemlju, jer ovo je naša zemlja i druge nemamo.”
Njegovi roditelji vratili su se u rodni kraj, gdje su ponovo izgradili porodičnu kuću.
“Svake godine kod nas dolaze učesnici Marša mira iz Bužima i Bosanske Krupe. Kod nas se okupaju, prenoće koliko možemo pomoći. Ti ljudi godinama dolaze kod nas i ne mijenjaju mjesto.”
Hasan: “Rođen sam u neljudskim uslovima”
Mirnesov brat Hasan rođen je 1993. godine, usred rata.
“Rođen sam u neljudskim uslovima. To je bilo vrijeme kada je pitanje bilo hoćemo li uopće preživjeti.”
Kaže da je njegova porodica živjela bez osnovnih uslova za život.
“Nismo imali higijenske uslove. Šampon je tada bio pojam. Nismo imali ni vode da se okupamo.”
Posebnu zahvalnost uputio je svojoj tetki.
“Da nije bilo moje tetke, ni majka ni ja vjerovatno ne bismo preživjeli. Ona nas je spasila.”
Prisjeća se i priča koje su mu roditelji godinama prenosili o granatiranju u Konjević Polju.
“Jednom prilikom granata je pala u blizini. Geleri su završili u običnoj deki u kojoj sam bio umotan. To je bila sudbina da ostanem živ.”
Kaže da je odrastao sa spoznajom da je rođen u najtežem mogućem vremenu.
“Ali Alah je dao da ostanemo živi i morali smo nastaviti dalje.”
“Poslije Srebrenice imali smo novu golgotu”
Hasan kaže da stradanje njegove porodice nije završilo izlaskom iz Srebrenice.
“Poslije Srebrenice imali smo opet Srebrenicu. Došli smo na mjesto gdje smo morali krenuti od nule. Nismo imali bukvalno ništa.”
Prisjeća se poslijeratnih godina.
“Došlo je vrijeme kada nismo imali šta jesti. Poslije svega što smo preživjeli uslijedila je nova borba.”
Ipak, kaže da je zahvalan što su uspjeli izgraditi novi život.
“Hvala dragom Alahu što sam uspio kao čovjek stasati i napraviti nešto u životu. Zahvalan sam i roditeljima koji su nas odgojili i naučili da govorimo o onome što se dogodilo.”
Danas je otac troje djece i smatra da je njegova dužnost prenositi istinu novim generacijama.
“Ja imam troje djece. Moramo prenositi s koljena na koljeno šta se dogodilo, da se Srebrenica nikada nikome više ne ponovi.”
Njegova poruka je jednostavna.
“Da se nikada nikome više ne desi Srebrenica.”
Stradanje nije počelo u julu 1995.
Reporter N1 podsjeto je da patnja stanovnika Srebrenice nije počela tek u julu 1995. godine.
Već 1993. godine enklava je živjela u nehumanim uslovima. Pozivajući se na izvještaje Ljekara bez granica, koje u knjizi Gubitak ljudskosti navodi Dragan Popović, istakao je da je tadašnja Srebrenica bila neodrživa zbog gladi, nedostatka lijekova i stalnog granatiranja.
Godinama su stanovnici enklave živjeli u gotovo nemogućim uslovima, prije nego što je u julu 1995. godine počinjen genocid nad više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Pratite nas na društvenim mrežama
