Logika je jednostavna – ranije prebacivanje u viši stepen prenosa znači niže obrtaje motora, a samim tim i manju potrošnju.
Međutim, niži broj obrtaja ne znači automatski i manju potrošnju goriva. Ako motor pri niskim obrtajima nema dovoljno snage, posebno na uzbrdicama ili pri ubrzavanju, vozač će morati jače pritisnuti papučicu gasa kako bi održao ili postigao željenu brzinu. U takvim situacijama potrošnja može biti čak i veća nego kada elektronika sama odabere odgovarajući stepen prenosa.
Zbog toga se za ekonomičnu vožnju preporučuje prije svega miran stil vožnje. Održavanje ujednačene brzine, izbjegavanje naglih ubrzanja i što nježnije korištenje papučice gasa imaju mnogo veći uticaj na potrošnju goriva nego ručno mijenjanje brzina na automatskom mjenjaču.
Još jedna česta dilema odnosi se na kočenje motorom. Iako ono može pomoći u smanjenju potrošnje kada se vozilo ionako mora usporiti, naprimjer prije raskrsnice ili ulaska u naseljeno mjesto, nije uvijek najefikasnije rješenje. Mnogi moderni automobili imaju ECO programe vožnje koji na nizbrdicama potpuno prekidaju dovod goriva, a na blagim spustovima dopuštaju automobilu da se slobodno kotrlja, što u pojedinim situacijama može biti efikasnije od klasičnog kočenja motorom.
Iako ručno šaltanje brzina može ostaviti utisak da automobil troši manje goriva zbog nižih obrtaja motora, u praksi to nije garancija niže potrošnje. Savremeni automatski mjenjači projektovani su da u većini situacija odaberu optimalan stepen prenosa, uzimajući u obzir brzinu, opterećenje motora i način vožnje.
Zbog toga će najveću uštedu goriva vozači ostvariti mirnom i predvidljivom vožnjom, a ne čestim ručnim šaltanjem palice automatskog mjenjača.
