Ono je preraslo u gotovo potpuno usaglašen politički narativ o budućnosti Bosne i Hercegovine.
Dvije poruke koje su dominirale nakon sastanka to najbolje potvrđuju. Prva je zahtjev da se stave van snage sve odluke visokih predstavnika međunarodne zajednice, a druga insistiranje da je nova izborna jedinica u Federaciji BiH jedino prihvatljivo rješenje za izbor člana Predsjedništva BiH.
Na prvi pogled riječ je o dvije različite političke teme. Međutim, suštinski one predstavljaju dvije strane iste političke strategije, a to je redefinisanja ustavnog i političkog poretka BiH kroz slabljenje međunarodnog autoriteta i jačanje etničkog principa odlučivanja.
Za Dodika zahtjev za poništavanje odluka visokih predstavnika predstavlja nastavak višegodišnje politike osporavanja legitimiteta OHR-a i međunarodne zajednice u BiH. Time pokušava delegitimizirati sve odluke koje smatra preprekom politici Republike Srpske, od državne imovine do izmjena Krivičnog zakona kojima je kriminalizirano negiranje genocida i nepoštivanje odluka visokog predstavnika.
S druge strane, Dragan Čović insistira da se izmjenama Izbornog zakona osigura model po kojem bi član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda bio biran isključivo glasovima birača iz posebne izborne jedinice ili kroz model koji garantuje dominaciju hrvatskog biračkog tijela.
Do sada su ove dvije politike često predstavljane kao odvojeni politički zahtjevi. Međutim, današnja zajednička konferencija nakon sastanka u Mostaru pokazuje da su one postale dio jedinstvenog političkog koncepta.
Dodik je otvoreno stao iza Čovićevog zahtjeva za izmjenama Izbornog zakona, dok je Čović pružio političku legitimaciju Dodikovom zahtjevu da se ospori kompletna uloga visokih predstavnika. Drugim riječima, svaki od njih postao je glasnogovornik političkih prioriteta onog drugog. Takva razmjena podrške nije slučajna.
Čović dobija snažnog saveznika koji njegov zahtjev za “legitimnim predstavljanjem” više ne predstavlja kao pitanje položaja Hrvata nego kao dio šireg procesa redefinisanja države. Istovremeno, Dodik dobija potvrdu da njegova višegodišnja borba protiv OHR-a više nije isključivo politika SNSD-a ili Republike Srpske, već zahtjev koji javno podržava i najjača hrvatska politička stranka u BiH.
Time se briše granica između dva politička narativa koji su godinama vođeni paralelno.
Jedan narativ govori da međunarodna zajednica više nema pravo intervenisati u politički sistem BiH, dok drugi tvrdi da sadašnji izborni model mora biti zamijenjen novim etničkim aranžmanom. Kada se spoje, oni proizvode jedinstvenu političku poruku da postojeći ustavni okvir Bosne i Hercegovine treba mijenjati, ali bez međunarodnog arbitra i prema zahtjevima dva nacionalna politička bloka.
Zbog toga je Dodik na ovom sastanku dao vjetar u leđa Čoviću jednako koliko je i Čović dao političku težinu Dodikovim zahtjevima.
Ovakva sinhronizacija nije važna samo zbog trenutnih političkih pregovora. Ona pokazuje da HDZ i SNSD više ne sarađuju isključivo kada je riječ o formiranju vlasti ili raspodjeli političkog uticaja. Sve više djeluju kao partneri koji zajednički oblikuju narativ o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebala izgledati u budućnosti.
U tom narativu međunarodni faktor postaje prepreka, građanski princip ostaje u drugom planu, a etničko predstavljanje dobija status temeljnog političkog principa.
Upravo zato posljednji sastanak nije bio samo demonstracija političkog savezništva između Dodika i Čovića. Bio je potvrda da njihove politike više nisu samo kompatibilne. One su postale međusobno zavisne. Što je snažniji jedan narativ, snažniji je i drugi. Zato danas Dodik i Čović jedan drugome nisu samo partneri u vlasti, već i najvažniji politički oslonac u odbrani vlastitih ciljeva.
