Meliha Durić je imala 16 godina i tog julskog dana je samo htjela da sa svojim ocem posjeti i vidi kuću u kojoj se rodila, zločinačka ideologija koja je od 1992. do 1995. godine ubila više od 2.500 Bošnjaka i protjerala ostale nije mogla da mirno gleda pokušaje da se povratkom umanje posljedice zločina.
Ubistvo koje nije riješeno 25 godina je samo dokaz da je stvarni cilj bilo sijanje straha i slanje poruke da u Vlasenici nema mjesta za masovni povratak Bošnjaka.
Na pitanje portala Klix.ba iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine su kazali kako ovaj slučaj nije u njihovoj nadležnosti.
Iz Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu su naveli da vode predmet protiv nepoznatog počinioca, a da počinilac nije pronađen.
“Tužilaštvo redovno provodi mjere i radnje iz svoje nadležnosti u ovom predmetu, a sve u cilju otkrivanja I procesuiranja počinioca gore navedenog krivičnog djela ‘Ubistvo’. S obzirom da se radi o predmetu sa teškom posljedicom, Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu sve predmete ove i slične vrste smatra prioritetnim, što podrazumijeva konstantan rad i nadzor na predmetu”, naveli su iz Okružnog tužilaštva.
Murat Durić je u razgovoru za Klix.ba govorio o samom zločinu i sve manjoj nadi da će ikada pravda stići ubicu.
“Al’ od toga nema ništa, ja znam, kad Muriz Memić ne može ništa da uradi i onaj tamo u Banjoj Luci… Šta ću ja”, započinje razgovor za Klix.ba Murat Durić, otac ubijene Melihe.
On ističe da mu se u posljednje vrijeme niko nije obraćao iz pravosudnih organa iako je svoja saznanja poslao u Visoko sudsko i tužilačko vijeće.
“Nikad niko. Znači, dao sam ja u VSTV ove gore neke dokumente, jer sam našao… Našli su mi ljudi na internetu da je čovjek dao izjavu, koji je bio u državnoj bezbjednosti, pa je neke izjave on dao o tome, ali nema imena i prezimena, znaš, nije htio dati. A rahmetli Mujo Hadžiomerović ga je znao. Al’ eto”, kazao je Durić.
U emotivnoj ispovijesti, Durić je opisao detalje zločina.
“Ja sam bio počeo da čistim ovdje, da kopam nove temelje i tako. I ona je bila sa mnom. Al’ prvo sam ja pošao ovamo. Mijenjali smo se u smjene. Bila je jedna kuća ovdje, evo i sada je, u kojoj smo se bili smjestili svi. I onda odatle smo išli sebi da radimo, da čistimo, da pripremamo. I ja kad sam pošao, ona me je zamolila: ‘Mogu li babo ostati? Da mater pitam mogu li ići s babom u Vlasenicu da vidim gdje sam se rodila?’ I tako da sam ja pošao ovdje raditi to. I navečer kad smo otišli, znači bio je Treći dnevnik na BHT-u, oko 11 sati. Ona je rekla ‘Babo, molim te, nemoj mi gasiti televizor, da gledam Srebrenicu’. Memorijalni kamen kad se postavljao. I ja sam joj tako ostavio televizor. I rek’o: ‘Ponesi za brata te pelene dolje iz podruma’. Govori ona: ‘Babo, nešto ne smijem’. I ja odem i donesem. Presvučem maloga. Samo što sam ja legao na krevet s malim, stavio ga na lijevu ruku, baš do zida, do prozora. I tako je u istoj sekundi na prozor prasak. Mali je vrisnuo, ja sam mislio da je njega pogodio. I unesem ga u drugu sobu tamo, pa sve na njemu gledam, nema nigdje ništa. A on se valjda prepao. I kad sam se vratio, ispred tamo, bio mi je rođak Muradin. On je ranjen, ja mislim u ruku, prst, ne znam ni ja šta je. Vidim nju, krvava, na krevetu. Bijela majica je na njoj, i sva je na prsima krvava i naslonjena srozala se na krevetu. Ja zovem: ‘Meliha, Meliha!’, kao hoće nešto da mi kaže, a ne može. Ne može, jer bila je zaklana. Baš zaklana metkom. Jer to je tako bilo”, ispričao je Durić kroz suze.
Objašnjava da je na početku postojao trag i svjedok kojem je donesena puška za koju je u Francuskoj dokazano da je iz nje pucano.
“Ma kakva istraga. Bilo je u tragu nešto, al’ oni to ne daju. U tragu je bilo kad je onaj što je popravljao puške, kad je rekao da je poslije Mehinog ranjavanja donesena puška nakon dan-dva na popravku. I kad je Meliha ubijena, isto negdje 13. ja mislim, da je donesena na popravku. I on je to tako rekao. Poslije toga, čovjeka nema. Čuo sam da su ga poslali, dali mu papire i otišao je vani, da li u Australiju, ne znam ni ja gdje… Eto, znači bilo je u tragu. Nosili su je svi, dolazili su, davali izjave. I poslije su naši dolazili da vještače i kao eto nema nikakvih dokaza da je ta puška, iz Sarajeva dolazili, ti balističari, šta ja znam. Ali u Francuskoj je dokazano da je iz te puške pucano. Imao sam nekoliko ročišta, nema ništa. Isto mi je zakazao, evo ovaj Duško Tomić. Uhvatio me na to, dok sam bio, što se kaže, u nesvijesti. Da on to goni, ovaj, da me zastupa. Nikad nije došao na ročište, do posljednjeg puta, i eto, nema dokaza. I tako je stalo i više nikad. I ja sam slao neke ove papire u VSTV, kažu: ‘Nemamo mi s tim ništa’, odgovor sam dobio, kažu: ‘To je nadležna Republika Srpska’. Eto”, rekao je Durić.
Kaže da je posljednji kontakt ostvaren prije nekih četiri ili pet godina i da nikad nije imao bilo kakav kontakt od tužitelja.
“Pa ponekad ovako prikažu na TV-u (o ubistvu Melihe, op.a.), šta ja znam… Nema od toga ništa. Ništa. Nema, pa nema. Ja nju ne mogu vratiti”, zaključuje tešku priču Durić.
Za ubistvo Melihe Durić je bio osumnjičen Anđelko Mirović, ali on je 2004. godine oslobođen optužbi.
Istragom o ubistvu je rukovodio Mane Đurić. Zbog sumnji u njegovu zapovjednu odgovornost za slanje civila u logor Sušica i nad zločinima u policijskoj stanici, Đuriću 2002. godine međunarodne policijske snage UN-a nisu dale dozvolu za nastavak obavljanja policijske dužnosti.
Protiv Đurića je 2018. godine podignuta optužnica za progon bošnjačkih civila u Vlasenici, protivpravno zatvaranje, ubistva, seksualna zlostavljanja, mučenja, nestanke i druga nečovječna djela počinjena tokom 1992. i 1993. godine. Đurić je preminuo 2024. godine i postupak je obustavljen.
Ubistvo Melihe Durić ostaje trajni biljeg zločina nad Bošnjacima Vlasenice i dokaz da ni kraj rata nije zaustavio ideologiju krvi i tla.
