“Ay Carmela – Made in BiH” bit će prikazan u okviru programa BH Film 16. augusta s početkom u 18 sati u Cineplexxu. Predstava “Ay Carmela” Roberta Raponje premijerno je odigrana 1999. godine. Osim Selme Alispahić i Dragana Jovičića, u njoj je glumila Meida Šupuk. Kasnije ju je zamijenio Jasenko Pašić. Posljednji put je odigrana 2020. godine.
Selma Alispahić je u ovom filmu spojila sjećanje i kolektivnu memoriju. S tim u vezi, zanimalo nas je gdje je bilo najteže povući granicu između intime i dokumentarizma.
“‘Ay Carmela’ je predstava koja je postala kulturni i društveni fenomen i davno je prevazišla funkciju isključivo teatarskog čina. Zbog antifašističke poruke koju nosi bila je važan faktor u obnavljanju kulturnih mostova nakon rata i to mi je bio vrlo važan razlog zašto sam uradila ovaj film. S druge strane, to je predstava koja je bila najsvjetliji primjer kako se u teatru čuva dostojanstvo profesije i podsjeća koliko je teatar važan, koliko može značiti ljudima, da se u teatru i osvještava i podstiče na akciju i liječi čovjek i njegova duša. Meni nije bilo lako raditi film jer je nastao poslije odlaska mog dragog kolege Dragana Jovičića koji je bio moj najdraži glumački partner i moj najbolji prijatelj u teatru. Nisam nikada pomislila da igram predstavu s nekim drugim. Moj gubitak je bio veliki i nastaviti dalje živjeti i raditi, to je zahtijevalo mnogo snage i hrabrosti. Ovo jeste i emotivni omaž njemu koji sam željela da bude pun života, blagosti i ljepote koju je Dragan sa sobom nosio”, kazala je.
Dalje je navela da film upravo govori o tome kako pokušava kroz sjećanja i gradove ponovno pronaći priču o “Ay Carmeli” koja je ostala duboko urezana u živote onih koji su je imali sreću gledati i iskusiti tu nevjerovatnu energiju koju je predstava nosila.
“Za ovu predstavu nisu postojale granice”
“I u filmu je Bosna i Hercegovina i regija ujedinjena. Za ovu predstavu nisu postojale granice, ni entitetske ni državne, postojali su samo ljudi i želja da se zlo koje se desilo na ovim prostorima više nikad ne ponovi. Nisam u filmu nastojala sakriti svoj emotivni odnos prema priči i uostalom zašto bih, ali sam bila svjesna da sam ja samo vodič kroz priču, kao što smo i u predstavi Dragan i ja služili priči koja je mnogo važnija i veća od nas samih. ‘Ay Carmela’ je bila sva u emocijama i te emocije su mi bile važne u filmu. Emocije su nešto što ljudi o nama pamte, i na sceni i u životu”, pojasnila je.
Govorila je i o tome koliko je bilo izazovno odabrati materijale za ovaj film s obzirom na to da postoji toliko mnogo toga.
“Velika je prednost što je predstava ‘Ay Carmela’ imala sačuvanu pristojnu arhivu, ostalo je fotografija, snimaka, kritika, prvenstveno zahvaljujući direktoru i jednom od osnivača SARTR-a Safetu Plakalu koji je bio poznat po pažljivom odnosu prema sjećanjima. Mnogo materijala je došlo i iz moje lične arhive jer sam nastojala sačuvati sve što sam mogla. Imala sam odličan snimak predstave koju je još u amfiteatru Ragusa snimio Davor Pušić, koji je snimao i našu Mediteransku turneju. Zatim sam sa kolegom Jasenkom Pašićem i majstorom tona Irhadom Hodžićem obišla neka zanimljiva mjesta gdje smo predstavu igrali, npr. u Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Cetinju, Trebinju, Zenici, Firenci, Korzici itd. Napravili smo divan materijal, koji ponekad izgleda i kao turistička razglednica koju je Jasenko sjajno snimio svojim mobilnim telefonom. Na kraju sam, naravno, morala selektirati i odreći se dosta toga jer sam se ipak skoncentrisala da napravim dobru i dinamičnu priču, a za to je bilo potrebno mnogo discipline i emotivne distance”, navela je.
Dodala je da joj je u tome mnogo pomogao sjajan montažer Nedim Alikadić koji je oličenje strpljenja i dobrog oka kad je izbor i dinamika materijala u pitanju.
“Nas dvoje smo se odmah razumjeli oko toga šta ja hoću i on me je u tome zdušno pratio. U filmu imam preko 30 sagovornika, to sam sve organizovala, kontaktirala ljude i moram reći da su svi bili oduševljeni idejom, nikoga nisam morala nagovarati. Muzika u filmu je isto vrlo bitna, to je originalna muzika iz predstave koju je komponovao Davor Rocco, zatim Darko Rundek i njegova verzija pjesme ‘Ay Carmela’, čujemo i verziju koju je otpjevala Draganova kćerka Jana, film je pun muzika kao što je i predstava bila. Obradu tona je uradio Nedim Zlatar. Ovaj film postoji zahvaljujući prijateljima i ljudima koji su voljeli predstavu. Nisam dobila podršku Fondacije za kinematografiju i u jednom trenutku sam posustala, ali nisam odustala. Zahvalna sam beskrajno što su me podržali Festival Mess i Sarajevski ratni teatar kao producenti ovog filma”, kazala je.
“Dragan Jovičić bio bi ponosan na ovaj film”
Istakla je važnost činjenice da je predstava “Ay Carmela” u maju 2022. postala dio stalne izložbene postavke Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, gdje je pažljivo čuvana.
“Tu možete vidjeti scenografiju i kostime predstave, rekvizite, fotografije, kao i snimak predstave i video zapis o izvedbama, turnejama i ljudima koji su je gledali. Izložbu su do sada obišle hiljade posjetilaca, pogotovo mi je drago što je posjećuju mladi ljudi koji se tako uče o važnosti teatra u borbi protiv fašizma”, ispričala je.
Dragan Jovičić je nezaobilazan dio ove priče. Pitali smo je kada bi danas s njim mogla pogledati film, šta misli da bi bila njegova prva reakcija, šta bi primijetio prije svih nas.
“Nas dvoje smo nekada davno pričali o tome da bismo možda napravili film o predstavi i ovo što sam uradila je na neki način ispunjenje tog njegovog i mog sna. Bili smo prijatelji i scenski partneri, dobro smo se poznavali, znali smo šta onaj drugi voli i ne voli u teatru, imali smo iste kriterije i profesionalne standarde pa iz tog poznavanja mogu sa sigurnošću reći da bi bio sigurno ponosan na ovaj film. Često pomislim kako bi se blago nasmijao, a ja bih uvijek znala da taj osmijeh znači odobravanje i slaganje sa umjetničkim i ličnim izborima koje pravim. Znam da bi me prvo naružio što nisam mogla izdržati da ne zaplačem, nije volio tugu, volio je život i ja sam u filmu prije svega htjela zabilježiti život predstave koji je bio prelijep, pun sreće, ljubavi i međusobnog poštovanja. Time bi sigurno bio zadovoljan”, rekla je.
“Ay Carmela” je živjela na sceni više od dvije decenije. Na pitanje je li bilo trenutaka kada su imali osjećaj da predstava više ne pripada autorima, nego ljudima koji su je gledali, odgovorila je da su to znali od prve predstave koju su odigrali pred publikom 19. marta 1999. godine.
“Znali smo da ona neće nikada biti samo naša, ne samo zato što je to suština pozorišta, da predstava bez publike ne postoji, nego zbog činjenice da samo osjetili da će ova predstava značiti ljudima, da će postati važan dio njihovog života, što se i u filmu vidi. Moji sagovornici upravo govore o tome šta je predstava za njih lično značila i za sredinu u kojoj žive i rade. Publika je ta koja je ovu predstavu održala u životu 21 godinu. Dragan i ja smo bili toga svjesni i beskrajno zahvalni svakome ko je gledao predstavu, vraćao joj se, volio je i svima onima koji o predstavi i danas pričaju. Predstava i danas intenzivno živi u svima koji su je gledali, a nadam se da će nastaviti isto tako da živi u svima koji pogledaju film”, poručila je.
“Danas je hrabar svako ko je u stanju izraziti vlastito mišljenje, a ne mišljenje stranke”
Kada predstava traje 21 godinu, ona ne stari samo zajedno s publikom nego i s glumcem. Kako se mijenja odnos prema istoj ulozi nakon toliko godina?
“Dragan i ja smo mislili da ne starimo, da kako vrijeme prolazi samo se redaju godine, a mi smo sve mlađi i sve luđi. Imali smo internu šalu da ćemo predstavu igrati dok god stojimo na nogama i dok dišemo. Nismo nikada izgubili radost igre, igrali smo je 21 godinu kao da je igramo prvi put. I tu posvećenost i ljepotu u poslu publika je uvijek nagrađivala. Mislim da smo čak s godinama igrali s više slobode i uživanja. Iako je činjenica da smo proživjeli zajedno jedan cijeli život, ja sam rodila svoje dvoje djece, Dragan je u međuvremenu postao deda svojoj dragoj Mili, mnoge smo prijatelje ispratili s ovog svijeta u toliko godina, preživjeli smo zajedno i ljepote i tuge, ali smo se uvijek podsjećali na to da smo sretni ljudi i glumci što imamo takvu jednu predstavu kao što je ‘Ay Carmela'”, ispričala je.
Premijera filma održana je 9. maja ove godine, na Dan pobjede nad fašizmom. Razgovarali smo i tome koliko joj je bilo važno da film ne bude samo pogled unazad, nego i komentar vremena u kojem danas živimo.
“Premijera je održana na taj dan i zbog simbolike i činjenice da smo tih svih godina na Dan pobjede nad fašizmom uvijek igrali ‘Ay Carmelu’. Vjerovali smo da je antifašistička poruka koju predstava nosi važna i da se mora ponavljati sve dok u svijetu postoji i najmanji tračak fašizma protiv koga se nemilosrdno treba boriti. Film je isto tako važan jer podsjeća da borba za slobodu nije završena, da se i dalje vodi, da je priča predstave, nažalost, jednako aktuelna. Htjela sam filmom podsjetiti mlade ljude i umjetnike iz svih oblasti da umjetnost mora biti glas razuma, glas plemenitosti i ljudskosti u neljudskom svijetu koji moć individualne borbe koja prerasta u kolektivnu stalno dovodi u pitanje i prijeti da svaki oblik pobune uguši. ‘Ay Carmela’ je predstava o moći umjetnosti i moći individualne geste. Ona je čak i kroz filmsko sjećanje inspirativna, jaka i pruža nadu”, objasnila je.
U filmu se mnogo govori o hrabrosti. Pitali smo je misli li da hrabrost u umjetnosti danas izgleda drugačije nego prije dvadeset ili trideset godina.
“Hrabrost je hrabrost, samo što se okolnosti u kojima je hrabrost potrebna mijenjaju. Danas je hrabar svako ko je u stanju izraziti vlastito mišljenje, a ne mišljenje stranke, znači svako ko je neovisan u tom smislu. Hrabar je svako ko ostvaruje svoje snove i ostavlja djela bez obzira na mišljenje sredine i onoga što se naziva prihvatljivim. Hrabrost je biti slobodan od materijalnog u vremenu ekonomskog ropstva u kojem je cijeli svijet. Hrabrost je biti čovjek u vremenu nečovještva i zadržati svoj ljudski oblik u vremenu kad se sve urotilo protiv ljudskosti. Mene su roditelji naučili da živim život bez straha, da budem slobodna i nezavisna, iako to ponekad košta i život bi bio mnogo lakši da se čovjek prikloni i pokloni raznim ideologijama, političkim opcijama i kulturnim sektama, ali svako na kraju mora za sebe izabrati kako želi živjeti i raditi. Ja sam svoj put davno izabrala i dosljedno ga slijedim”, kazala je.
Nakon što je ovim filmom zatvorili jedno veliko poglavlje, govorila je o tome ima li osjećaj da je nešto konačno zaokružila ili da je zapravo otvorili potpuno novo pitanje o tome šta znači čuvati sjećanje.
“Meni je bilo važno da dam svoj mali doprinos kulturi nezaborava. Jer mislim da smo prvaci u zaboravljanju, stalno nam se u životu pojavljuju ljudi koji izmišljaju toplu vodu, stalno je nešto neviđeno i nikad prije urađeno, a naša kulturna historija, pogotovo teatarska je toliko bogata, da takve tvrdnje postanu zaista smiješne. Htjela sam ostaviti trag za one koji dolaze da znaju šta je bilo prije, da su i meni, kao što smo mi njima, neki ljudi otvorili puteve, osvojili neke slobode koje mi danas živimo. Ja sam ovim zatvorila jedno važno lično poglavlje i nadam se otvorila za neke ljude temu koja se tiče sjećanja i čuvanja naših kulturnih vrijednosti. A profesionalno nikada neću odustati od poštovanja i zahvalnosti za sve ono što je bilo prije mene, za sve one ljude koji su stvarali bogatu historiju bh. teatra i filma. I dok mogu, sve ću činiti, da se to bogatstvo sačuva od zaborava”, kazala je Selma Alispahić na kraju razgovora za Klix.ba.
