Kako navode, mnogi najmlađu djecu karakterišu kao razmaženu, bezbrižnu i zabavnu koja su se izvukla sa svime dok su im starija braća i sestre izgradili put.
Ova ideja važi za jednu od najupornijih u popularnoj psihologiji, piše Huff Post.
“Mislim da je najveći mit koji ljudi imaju ideja da je najmlađoj djeci lako. Ne mislim da mnoga najmlađa djeca smatraju da je to istina, a ni istraživanja ne podržavaju tu ideju”, kazala je porodična terapeutkinja Caitlyn Oscarson.
Ovaj stereotip razmaženog djeteta koje ima lakši život nije samo netačan, već i štetan te oblikuje način na koji porodice tretiraju najmlađe članove i kako ta djeca sebe doživljavaju kao odrasle osobe.
“Neka najmlađa djeca mogu dobiti više slobode, imati manje odgovornosti i odrastati s manje strogim verzijama svojih roditelja. Također, mogu se osjećati potcijenjenim i njihova iskustva se minimiziraju”, poručuje terapeutkinja.
Najmlađa braća i sestre mogu osjetiti teret ogorčenosti svoje starije braće i sestara, preuzimajući krivicu za porodičnu dinamiku u čijem stvaranju nisu imali utjecaja.
“To im se obija o glavu jer provode život pokušavajući dokazati da nisu nezreli ili razmaženi, što stvara pritisak koji može narušiti samopouzdanje”, kazala je.
Stručnjaci ističu da su mnoga najmlađa braća i sestre naučili koristiti humor i opuštenu ličnost kako bi održali mir u porodici, čak i dok se privatno bore s tjeskobom, sumnjom u sebe ili osjećajem da ih se ne razumije.
“Neka najmlađa braća i sestre se istinski predstavljaju kao zabavni i bezbrižni, ali to ne znači da ne nose emocionalnu težinu. Humor, spontanost i opuštenost mogu postati načini održavanja sklada, izbjegavanja sukoba ili osiguravanja da su voljeni i prihvaćeni”, poručuju.
