Film donosi priču o Gordani, tetki Bojane Novaković, živopisnoj užičkoj frizerki čiji karakter, humor i životna energija od početka privlače pažnju. Međutim, iza njene otvorene i temperamentne prirode krije se teška porodična priča koja se godinama prešućivala.
Novaković je prvobitno željela napraviti kratak i vedar film o svojoj tetki, ali su razgovori s članovima porodice otvorili mnogo dublju priču. Umjesto kratkog portreta, nastao je dugometražni dokumentarac koji se bavi porodičnim traumama, seksualnim nasiljem i načinima na koje se takva iskustva prenose kroz generacije.
Na početku razgovora Novaković nam je otkrila da “Zabranjena tetka” uopće nije nastala s idejom da bude dugometražni film. Prvobitno je željela napraviti kratak i vedar portret svoje tetke, osobe koju je, kako kaže, oduvijek smatrala najzabavnijom u svom životu.
“Htjela sam da napravim jedan onako radostan, kratak film o svojoj tetki, pošto je ona uvijek bila najzabavnija osoba u mom životu, ali nikada je nisam dovoljno upoznala, jer mi nije bilo dozvoljeno. Otišla sam u Užice i snimala sam tu moju porodicu, njihovu djecu, nju, njene prijatelje. Tokom tih intervjua oni su sa mnom podijelili tajne o našoj porodici koje se čuvaju više od 50 godina. Ja i dalje nisam imala cilj da to napravim i stavim u film, nego sam primijetila koliko ta moja kamera svjedoči nečemu što su oni htjeli da podijele”, rekla je.
Kako je snimljeni materijal počeo otvarati sve dublju porodičnu priču, Novaković ga je pokazala producentu Milanu Stojanoviću. On joj je, prema njenim riječima, ukazao da priča ima potencijal za dugometražni film.
“Kad sam materijal pogledala, pokazala sam ga Milanu Stojanoviću, producentu iz Sense Production i on mi je rekao: ‘Ako oni pristaju, ja mislim da ovo treba da bude dugometražni film, pošto mislim da je prevažan za naš prostor, a ne samo za nas, možda i za druge zemlje’. I on je stvarno bio u pravu. Ja nisam imala nikakvo znanje o političkoj važnosti teme, zato što je to ipak moja porodica. Nisam neko ko je toliko politički aktivan, ali sam ja ona osoba koja će uvijek da kaže ono: ‘The personal is political’. Uopće nisam imala uvid u to niti dok sam montirala film”, ispričala nam je.
Film koji je otvorio više od 50 godina čuvane porodične tajne
Na kraju su ipak odlučili da se priča razvije u dugometražni dokumentarac, a rad na filmu trajao je godinama.
“Onda smo mi na kraju stvarno odlučili da napravimo taj dugometražni film i bavili smo se montažom, dosnimavanjem godinama i tako dalje. Tako da je film nekako potekao od slučajnosti i od toga da su oni otvorili vrata toj priči. Oni su u stvari autori te priče na neki način, a ja sam samo bila svjedok. Onda je i moja uloga autora ušla u to na neki način, kao reditelja. Ali stvarno je nekako potekla od njihove volje ili potrebe da podijele tu priču jedni sa drugima”, istakla je.
Novaković je otkrila da je “Zabranjena tetka” u početku trebala biti tek desetominutni film koji bi objavila na YouTubeu. Ideja je bila jednostavna – željela je napraviti portret svoje tetke i istovremeno naučiti montirati.
“Trebalo je da izgleda kao kratak film od 10 minuta, neki karakterni portret o mojoj tetki koji sam ja htjela da stavim na YouTube. Zato što sam ja htjela da naučim da montiram. Znači, nikakvu ideju nisam imala. Čak do samog kraja montiranja mi nismo imali rješenje za taj neki dio njenog života koji je skoro pretežak da se gleda. Film je imao neku rupu u sredini, nešto nije funkcionisalo”, otkrila nam je.
Govoreći o značaju ovakvog filma za publiku, istakla je da ostvarenje otvara prostor za razgovor o nasilju koje se često prešućuje i normalizira.
“To je prevažno. Mislim, zbog toga smo ga i napravili. Pitanje je interesantno i hvala na tome. Pošto ne bih da izgleda da ja sebe malo hvalim ili da hvalim film, ali po meni, pošto je ova priča o nečemu što jeste politička tema, ovo je veoma privatna jedna priča jedne porodice, četiri generacije žena, koja nekako otvara ta vrata za taj dijalog i otvara taj prostor za ljude da dijele. I tu nisu samo žene koje dijele. Meni su sinoć prišli dosta muškaraca koji su bili na filmu. Ja znam da je jedan od mojih prijatelja koji je gledao film i sjedio pored jednog muškarca rekao: ‘On je ridao tokom filma’. Znači, ipak je problem generacijskog nasilja i čak nasilja nad ženama nešto što veoma utječe i na muškarce u našem društvu. Veoma. Čak taj patrijarhalni sistem utječe na njih”, kazala je.
Dodala je da bi voljela da film bude prikazan širom regije i da posluži kao povod za razgovor, posebno među mlađim generacijama.
“Ja bih mnogo voljela da regionalno malo idemo sa filmom i čak da radimo neku impact kampanju, pošto mislim da i mladi ljudi bi trebali da ga gledaju da bi na neki način otvorili prostor da pričaju o tim stvarima i naročito posljedicama za buduće generacije te traume i čak te vrste nasilja i normalizacije toga”, istakla je.
Naglasila je i da nasilje ne treba posmatrati kao isključivo privatni ili porodični problem, već kao pitanje koje zahtijeva širu društvenu i političku reakciju.
“Ali na kraju krajeva, isto tako, ono što ja ne bih željela da film uradi je da ljude stavi u neku vjeru da je to individualna stvar. Da je to stvar porodice ili ove žene ili ona je teška ili ova je ovakva ili ova je luda. To je stvar političke volje. Po istraživanjima Organizacije za bezbjednost i saradnju u Evropi, u Srbiji je 50 posto žena iskusilo neku vrstu nasilja, a 39 posto žena neku vrstu seksualnog nasilja. I jedna žena u dvije nedjelje pogine, mislim, ubijena u porodici. Da mi imamo neki virus koji ubija jednog muškarca u dvije nedjelje, mislim, ja mislim da bi sve pare svijeta išle da se istraži šta je to i da se nađe lijek”, rekla je.
“Nasilje nad ženama mora posmatrati kao sistemski problem”
Istakla je da problem nasilja nad ženama ne može biti riješen bez jasne političke volje i sistemskih promjena, naglašavajući da se takvi slučajevi ne mogu svoditi na probleme pojedinca ili porodice.
“Politička volja da se žena zaštiti u našem društvu skoro da ne postoji. I ne znam kako je došlo do toga, van toga da za ovaj sistem u kome mi živimo to odgovara. Znači, odgovara da žena bude, da žensko tijelo bude objekat, da žensko tijelo bude nešto što može da se usvoji, da žensko tijelo bude nešto što može da se kontroliše i da žensko tijelo pripada – ne njoj. I vi znate da ja radim jako puno što se tiče prirode i tako dalje, ja vidim ogromne paralele. I nisam ja jedina, to se priča već decenijama, da je to nasilje nad tijelom i nad prirodom neka vrsta vjerovanja da mi možemo da nešto pripada nama ili državi ili tom objektu, tom sistemu”, kazala nam je kroz razgovor.
Dodala je da se nasilje nad ženama mora posmatrati kao sistemski problem, budući da ne zavisi od društvenog statusa, religije, političkog opredjeljenja ili obrazovanja.
“Mora da postoji politička volja da se to riješi, zato što to nije problem jedne žene ili jedne porodice ili te porodice, ili lude žene ili lude babe ili edukacije, jer se to dešava po svim klasama, to se dešava u svim religijama, to se dešava u svim političkim opredjeljenjima. Znači, to je stvarno nešto što sistemski mora da se rješava”, poručila je.
Novaković se osvrnula i na pitanje položaja žena unutar samog društvenog sistema, navodeći američku feminističku autoricu Bell Hooks kao jednu od osoba čiji joj je rad posebno značajan.
“Ovo pitanje je zaista odlično. Naše društvo nije homogeno. Čak imate recimo feministkinju poput Bell Hooks, koja je jako rano u feminističkom pokretu pričala o tome kako feminizam ne smije postojati tako da žena ima ravnopravan život kao muškarac, nego da se taj sistem sruši. To je jako interesantno bilo, te dvije struje. Onda se desilo da je ta struja liberalnih feministkinja krenula na to da se izjednači s muškarcima i da postanu kao muškarci što se tiče moći. Ali to ne popravlja sistem za sve ostale. Nije samo jedna žena iza zatvorenih vrata, nego je to problem koji se tiče svih nas. Koliko često žene napadaju druge žene? To je zato što nam sistem u kojem živimo stvara situaciju u kojoj moramo da se takmičimo jedna s drugom. Takmičenje samo po sebi može biti divna stvar, kroz filmove, trke i slično, ali ne kada je riječ o nasilju, moći i takvim odnosima”, kazala je.
Dodala je da takvo ponašanje ne treba posmatrati kao osobinu pojedinca, već kao posljedicu sistema u kojem živimo.
“Mislim da ona to stvarno jako jasno objašnjava. Moram svima preporučiti Bell Hooks. Ona veoma jasno govori o tome kako je to sistemski problem, odnosno simptom tog sistema, a ne stvar zle žene”, naglasila je.
“Sarajevo je živ grad, baš uživam”
Novaković je govorila i o svom odnosu prema Sarajevo Film Festivalu, na kojem je ove godine predstavila film. Iako je prvi put na festivalu bila prošle godine, kaže da joj se Sarajevo veoma dopalo.
“Prvi put sam bila na festivalu prošle godine i mnogo mi se svidjelo i Sarajevo kao grad, a dok je festival, to je stvarno ludnica. Znači, imate sve od najtiših kafića i kafanica do najbučnije moderne muzike. Grad je živ, mnogo je lijepo i ja baš uživam. I ovo mi je bila neka želja za film isto, da bude svjetska premijera ovdje, čisto zbog teme. Tako da baš je lijepo”, kazala je.
Govoreći o planovima nakon festivala, Novaković je otkrila da je očekuje premijera filma u Australiji, ali i povratak glumačkim obavezama.
“Ja idem u Australiju za premijeru filma tamo. I onda se bavim svojim djetetom, pošto imam novo dijete od četiri mjeseca. Sa njom sam, pošto sam snimala sada, završavam film Srđana Dragojevića, imam to snimanje i završavam to. Imam premijeru filma u Australiji i onda se bavim djetetom”, kazala je Bojana Novaković na kraju razgovora za Klix.ba.
