Laibach nikada nije vjerovao u originalnost. Od svog nastanka u Sloveniji osamdesetih godina, grupa koristi pastiš, satiru i aproprijaciju kako bi razotkrila društvene kontradikcije. Predstavljaju se kao uniformirani, anonimni kolektiv, a njihova multidisciplinarna praksa obuhvaća muziku, performans, vizualnu umjetnost, instalacije i manifestne izjave.
Njihovo muzičko stvaralaštvo proteže se od neobičnih interpretacija zapadnih pop-hitova i nastupa u Sjevernoj Koreji do simfonijske adaptacije romana Alamut Vladimira Bartola, kao i pozorišne muzike (“Also Sprach Zarathustra”, “Wir Sind Das Volk”). Već više od četiri desetljeća Laibach ne samo da dovodi u pitanje, već aktivno razgrađuje pojam takozvanog individualnog umjetničkog genija.
Njihov novi album “MUSICK” istovremeno je slavlje i kritička disekcija našeg sadašnjeg doba izobličene stvarnosti i kičastog oponašanja uz pomoć umjetne inteligencije; kolekcija neosporno zaraznog popa koji uživa u hiperubrzanoj postmodernosti.
“Možda su ovo posljednji trenuci kada stvaranje glazbe iz čistog užitka još ima neki širi smisao – prije nego što nas strana, generativna inteligencija sve nadmaši i nadigra. Zato smo iskoristili ovaj trenutak”, kažu iz Laibacha.
Naslov albuma “MUSICK” krije ključ njegove dvojnosti. Govori o prezasićenosti, o zasićenju muzikom u vremenu kada je ima toliko da nas jedva više može dotaći. Svakog dana na internet se postavi više od 100.000 novih pjesama, od kojih većina nikada neće biti preslušana. Sve više muzike stvara umjetna inteligencija. Kao i kod mnogih aspekata suvremenog života, čak i samo slušanje muzike danas u nama budi sumnju u stvarnost.
“MUSICK” izražava to bolesno stanje kroz izmičuće zvukove i reference, ali govori i o drugoj vrsti bolesti: Laibach nastavlja svoju patološku posvećenost muzici, koja se manifestira kao “opsesija, neka vrsta droge”, i u ovom dobu prekomjerne saturacije.
Video za “Musick” snimljen je u zgradi Latvijske akademije nauka, hiperrealnom totemu socijalističkog klasicizma, i prikazuje frontmena Laibacha kojeg održava na životu upravo ono što ga istodobno uništava: muzika. Spot je režirao Morten Traavik, koji je grupi omogućio putovanje u Sjevernu Koreju i dokumentovao ga u filmu “Liberation Day” (2016). Također je režirao njihove spotove za “The Sound of Music” (2018) i “The Whistleblowers” (2014). On objašnjava: “U skladu s umjetničkim i filozofskim principima Laibacha težimo potpunom spoju Georgea Orwella i Lady Gage”.
“Fluid Emancipation” još je jedna pjesma koju je koproducirao Richard X, u kojoj Laibach detaljnije istražuje kako se vrijednosti velikih tehnoloških korporacija – povezanost, fleksibilnost, brzina i neprekidni tok – odražavaju u današnjoj kulturi i umjetnosti. Ta beskonačna cirkulacija informacija, tijela, ideja i kapitala stvara osjećaj slobode i emancipacije, ali istodobno slabi refleksiju, prosuđivanje i kritičku distancu.
Richard X koproducirao je i vodeći singl albuma “Allgorhythm”, smjeli kolaž elektroničkih pop-obrazaca, zaraznih refrena i beatova. I sadržajem i formom vješto izjednačava manipulativnu prirodu algoritama sa samom prirodom glazbe – oboje su čarolije koje nas nemilosrdno drže pod kontrolom.
“Singularity” je tipičan primjer Laibachove ikonoklastične poetike – kičasto-ironična fuzija već postojećeg materijala koja odražava stanje suvremene muzičke industrije. Usred razigrane kakofonije zvukova koji podsjećaju na dječje instrumente i tropske ritmove, karakteristično neutralan glas glavnog vokala govori o današnjoj glazbi kao rastućem organizmu odjeka i kopija. Melodija pjesme preuzeta je iz Mozartove “Eine Kleine Nachtmusik” i postavljena uz slovenske narodne motive (“Marko skače”), slično kao što je i Mozart u svoja djela uključivao elemente narodne muzike. Laibach kopiranje u glazbi vidi kao razvojni proces koji umjetna inteligencija dodatno ubrzava.
U pjesmi “Resistencia” Laibach se vraća vlastitom radu. Tekst proizlazi iz njihove pjesme “Resistance is Futile” iz 2014., inspirirane kolektivnom sviješću Borgova iz serije Star Trek. Ovdje se koncepti militantne asimilacije pojavljuju u obliku znanstvenofantastičnog latino popa pjevanog na španjolskom.
“U posljednjem desetljeću industrija je snažno kolonizirala glazbu španjolskog govornog područja. Kao što Borg asimilira druge vrste, kibernetski kapitalizam svaku vrijednost pretvara u robu razmjene”, navode. Kao i uvijek kod Laibacha, kritika dolazi uz ironiju: “‘Resistencia’ potvrđuje da je otpor uzaludan. To vrijedi i za Laibach – naš genetski kod je od početka borgovski”.
Glas glavnog vokala u “Resistencia” kontrastira grubom tonu gostujućeg vokalista Gregora Strasbergera iz benda MRFY. “Sve više nas inspirira raznolika glazbena scena u Sloveniji. Ovaj album je prilika za izravnu saradnju”, kažu iz Laibacha.
Gostujući vokali donose raznolike nijanse i naglašavaju napetost između umjetnosti i kaosa, između umjetnog i disruptivnog. Manca Trampuš iz Koala Voice donosi nepredvidivu energiju u “Keep It Reel”. Donna Marina Mårtensson pruža pop-kontrapunkt u “Singularity” i “Yes Maybe No”. U “Love Machine” industrijski ritmovi isprepliću se sa senzualnim glasom Senidah.
“Luigi Mangione” možda je najaktualnija pjesma na albumu. Lirska parada antivaksera, streamera i teoretičara zavjere oslikava podijeljeni svijet. Mangione, optuženi ubica koji je postao narodni heroj, uklapa se u tradiciju pop-ikona odmetnika.
Album završava pjesmom “AI – Das göttliche Kind”, napisanom uz pomoć umjetne inteligencije.
“Zadali smo AI-ju da napiše samokritiku. Odgovorila je kvazivagnerijanskom vizijom inspiriranom Götterdämmerung. Pjesma je eterična dance-pop himna s halucinatornim prizvukom”, objasnili su.
Kao i ranije, Laibach koristi alate autoritarnosti, ali ih preokreće. Njihova upotreba algoritama i umjetne inteligencije nije samo kritika industrije, već i pokušaj pronalaženja otpora.
“Album se bavi tom tenzijom. Pjesme su osmišljene da ubace sumnju – najvažniju vrlinu mišljenja”, naveli su.
