Femicid je nažalost ostao ogroman problem u BiH, a jedan od termina koji najčešće čujemo nakon ovakvih zločina je “zabrana prilaska”.
Ova mjera, koju često izriču sudovi u BiH kada su u pitanju slučajevi nasilja i zlostavljanja u porodici, podrazumijeva da žrtva može prijaviti svog zlostavljača ako joj priđe na određenu distancu.
Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Federacije BiH, odnosno Članu 28. ovog zakona, mjera zabrane približavanja žrtvi se izriče učiniocu nasilja ako postoji opasnost da bi ponovo mogao izvršiti nasilje ili ako bi prisutnost učinioca nasilja u blizini žrtve stvaralo žrtvi visok stepen duševne patnje koja onemogućava normalne aktivnosti žrtve.
U zakonu se još navodi da sud koji izriče mjeru određuje mjesta ili područja i udaljenost na kojoj se učinilac nasilja ne smije približiti žrtvi nasilja.
U slučaju da osoba kojoj je propisana zabrana prilaženja žrtvi prekrši ovu mjeru, to se tretira većinom kao prekršaj i, prema dosadašnjoj praksi, sud se većinom odlučuje za novčanu kaznu.
Imajući u vidu veliki broj slučajeva femicida, bez obzira što su nasilnici od suda dobili zabranu prilaska žrtvi, nameće se jasno i jedino logično pitanje: Koja je svrha ove mjere?
Nasilnici su, kao što to svjedočimo u ovakvim slučajevima, spremni da krše mjere, a žrtvama ostaje samo da pozovu policiju i nadaju se da će službenici na lokaciju stići prije nego što dođe do ubistva.
Međutim, koliko god policija bila brza u svojoj reakciji, nasilnici u velikom broju slučajeva već završe ono što su naumili, a policija može samo da konstatuje krivično djelo i uhapsi počinitelja. U tom trenutku, jedna osoba više nije među živima, a za njenu porodicu ni maksimalna kazna ne može biti dovoljna.
Da bi zabrana prilaska imala smisla, mora se desiti da žrtva, koja je već u strahu zbog toga što je osoba koja je vršila zlostavljanje u njenoj blizini, moći da pozove policiju i da će oni stići da reaguju na vrijeme.
Ipak, čak i da reaguju i da, barem taj put, uspiju spriječiti najgori ishod, činjenica da će sud u većini slučajeva, kako svjedoči praksa, izreći novčanu kaznu ne može pridonijeti osjećaju sigurnosti žrtve, koja i dalje mora strahovati za svoj život.
Rješenje koje može doprinijeti sigurnosti žrtve bila bi, između ostalog, GPS pratnja nasilnika, što bi omogućilo reakciju policije bez potrebe žrtve da primjeti svog zlostavljača i da poziva nadležne službe.
Jedno od rješenja bi svakako bilo i pooštravanje mjera, poput izricanje pritvora zbog kršenja zabrane prilaska, a koje bi imale efekt odvraćanja zbog strožije kazne za kršenje.
Sve ove mjere za Elmu Godinjak-Prusac i brojne druge žrtve femicida sada više nemaju smisla, ali bi svakako mogle pomoći u budućoj prevenciji zločina koji potresaju bh. javnost.
