Naime, Volkswagen je u Vogošći pravio automobile, FAMOS je u Hrasnici pravio motore i mjenjače, a Soko je u Mostaru pravio avione i helikoptere. Sadašnja bh. industrija nije ni sjena one prijeratne, što je posljedica ratnih i poslijeratnih zbivanja.
Iz Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine (UP FBiH) su nekoliko puta pozvali vlast da se posveti reindustrijalizaciji, smatrajući da je to nužno za značajno poboljšanje životnog standarda.
Član Udruženja Adnan Smailbegović je u nedavnom razgovoru za Klix.ba istakao prijedlog mjera za reindustrijalizaciju. Među njima su uspostavljanje isključivo industrijskih zona, stambeno zbrinjavanje radnika, povećanje broja zaposlenih žena, zapošljavanje stranaca i rasterećenje doprinosa radi rasta plata.
Šta misle strani investitori
Izvršni direktor Vijeća stranih investitora (FIC) u Bosni i Hercegovini Nedim Makarević je za Klix.ba govorio o pozivu domaćih privrednika na reindustrijalizaciju. Prvenstveno se osvrnuo na iskustva stranih investitora koji su u Bosni i Hercegovini pokrenuli proizvodnju.
“Iskustva su uglavnom dvostruka. S jedne strane prepoznaju Bosnu i Hercegovinu kao državu sa stvarnim proizvodnim potencijalom. S druge strane, gotovo svi naglašavaju da je taj potencijal opterećen sporim i fragmentiranim sistemom. To nije slučajno jer je proizvodnja historijski jedan od najvažnijih sektora stranih ulaganja u Bosni i Hercegovini”, naveo je.
U prilog prethodnoj konstataciji pozvao se na podatke Agencije za unapređenje stranih investicija u Bosni i Hercegovini (FIPA), prema kojima je, kako je istakao, čak 38,6 posto stranih direktnih investicija usmjereno upravo u proizvodnju, uključujući industriju, primarnu proizvodnju i elektroenergetiku.
Makarević je izdvojio ono što u Bosni i Hercegovini cijene strani investitori koji su pokrenuli proizvodnju, a to su konkurentni troškovi, industrijska tradicija, geografski položaj, blizina tržišta Evropske unije i solidna baza tehnički obrazovane radne snage.
Međutim, kako je napomenuo, u međunarodnim izvještajima stalno se ističu iste prepreke – komplikovan regulatorni okvir, nepostojanje jedinstvenog ekonomskog prostora, sporost administracije, slabija pravna sigurnost i neefikasno pravosuđe.
Kako je izjavio, strani investitori u Bosni i Hercegovini vide dobru industrijsku osnovu, ali ne i dovoljno dobar institucionalni servis.
“Drugim riječima, proizvoditi u Bosni i Hercegovini jeste moguće i često isplativo, ali je mnogo teže nego što bi moralo biti”, dodaje.
Na čemu insistiraju
Pitali smo ga šta je ono na čemu strani investitori insistiraju kako bi se poboljšali uslovi proizvodnje u Bosni i Hercegovini.
“Najviše insistiraju na predvidivosti i brzini sistema. To u praksi znači nekoliko vrlo konkretnih zahtjeva: brže izdavanje dozvola, manje administrativnih barijera, jedinstvenije i usklađenije procedure između različitih nivoa vlasti, bolju pravnu zaštitu ugovora i investicija te veću sigurnost da se pravila neće mijenjati preko noći”, odgovorio je.
Podsjetio je da se ovi zahtjevi navode u američkom Izvještaju o investicionoj klimi (Investment Climate Statement) i izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) kao ključne strukturne slabosti Bosne i Hercegovine.
Kao drugi veliki zahtjev stranih investitora u Bosni i Hercegovini istakao je tržište rada.
“Proizvodni investitori žele dostupnu i kvalificiranu radnu snagu, ali i fleksibilniji okvir zapošljavanja, prekvalifikacije i lakši pristup stručnim kadrovima”, naglasio je Makarević u razgovoru za Klix.ba.
Kao treći zahtjev istakao je infrastrukturu. Naveo je da se to prvenstveno odnosi na transportnu, energetsku i digitalnu infrastrukturu jer bez toga, kako je ocijenio, nema ozbiljne reindustrijalizacije.
Napomenuo je da MMF insistira na boljoj koordinaciji javnih investicija i na jačanju investicija u infrastrukturu i otpornost.
“Dakle, strani investitori ne traže čuda. Prije svega traže da Bosna i Hercegovina postane funkcionalnija, brža i pravno sigurnija za proizvodnju”, dodaje.
Koliko su subvencije (ne)održive
Pojedine države, među kojima je Srbija, nastoje izdašnim subvencijama podstaći strane kompanije da investiraju u proizvodnju. S obzirom na to, s Makarevićem smo razgovarali o tome koliko je (ne)održiv model izdašnog subvencioniranja.
“Taj model može biti koristan, ali nije održiv ako postane glavna strategija. Subvencije mogu pomoći Bosni i Hercegovini da uđe u uži izbor za određeni projekat, posebno kada se takmiči sa zemljama regiona, koje također nude podsticaje”, mišljenja je.
Međutim, ako su subvencije jedini ili glavni razlog investiranja, onda takva investicija često ostaje, kako je konstatirao, plitka i zavisi od toga ko će sutra ponuditi više. Za njega takav pristup nije dugoročno zdrava industrijska politika. Naime, ozbiljne proizvodne kompanije, kako je podsjetio, ne gledaju samo jednokratni podsticaj.
“Gledaju ukupni trošak poslovanja kroz 10 ili 15 godina – energiju, radnu snagu, logistiku, pravnu sigurnost, stabilnost propisa i efikasnost institucija. Ako to nije riješeno, subvencijom se samo kratkoročno prikrije problem, ali se ne uklanja. MMF upravo upozorava da održiv rast traži strukturne reforme, bolju javnu potrošnju i jačanje poslovnog ambijenta, a ne samo fiskalne intervencije bez reformskog efekta”, dodaje.
Dakle, subvencije mogu biti, kako je izjavio, dopunski alat, ali ne smiju biti zamjena za industrijsku politiku, infrastrukturu, reforme i pravnu sigurnost. Ako Bosna i Hercegovina želi ozbiljnu reindustrijalizaciju, poručio je Makarević, mora nuditi više od jednokratnog novca, mora nuditi pouzdan sistem.
Za koje industrije su zainteresirani
Izdvojio je proizvodne industrije za koje su strani investitori posebno zainteresirani.
“Prema FIPA-i, najveći interes je i dalje za industrije u kojima Bosna i Hercegovina ima tradiciju, resurse ili konkurentnu troškovnu bazu. To su metalna i mašinska industrija, automobilske komponente, drvna i namjenska industrija, prehrambena industrija, energetika i dijelovi hemijske i prerađivačke industrije”, ukazao je.
Njegova procjena je da će u narednom periodu poseban interes biti za proizvodne grane koje se mogu vezati uz premještanje poslovanja u obližnje države EU (nearshoring), energetsku tranziciju, domaću sirovinsku bazu i postojeće industrijske klastere.
Dakle, kako je zaključio Makarević u razgovoru za Klix.ba, Bosna i Hercegovina je najatraktivnija tamo gdje može spojiti troškovnu konkurentnost, geografsku blizinu i industrijsko znanje.
Da li su primjenjive mjere iz prošlosti
Profesora ekonomije Izudina Kešetovića pitali smo da li su neke od mjera socijalističke Bosne i Hercegovine primjenjive za reindustrijalizaciju u tržišnoj privredi.
“Jugoslavenska privreda je djelovala kao sistem. Iza nje je stajao jednopartijski sistem koji je garantirao provođenje zakona. Bosna i Hercegovina je imala status nerazvijene republike, s pretežno baznom i procesnom industrijom. Ekonomska politika Jugoslavije je bila takva da je primarna raspodjela bila u korist razvijenih republika. Stoga ne bih za Bosnu i Hercegovinu predložio bilo koje mjere iz prethodnog sistema”, odgovorio je.
Napomenuo je da je posljedica raspada Jugoslavije bio raspad cijele industrije, za koju je ocijenio da u novim uslovima nije imala velike šanse. Ukazao je da raspad prijeratnog industrijskog sistema traje 30 godina. Metalurgiju je istakao kao sektor čiji je raspad prolongiran.
Shodno prethodno navedenom, pozvao je da se, kako je kazao, okrenemo 180 stepeni i shvatimo da Bosna i Hercegovina može napredovati ako izgradi institucije i pobijedi separatističke politike.
Kešetoviću smo postavili i jedno hipotetičko pitanje – šta bi on učinio u svrhu reindustrijalizacije da je ministar privrede.
“Uloga ministra bi bila operativna. Nemamo izvršnu vlast države Bosne i Hercegovine. Imamo ministarstva koja to nisu. Formalno nose naziv ministarstva, ali suštinski ništa ne znače. Ne bih mogao sebe zamisliti na funkciji gdje ništa ne bih mogao učiniti. Naši ministri su samo figure i bave se nebitnim stvarima. O kompetencijama je suvišno govoriti”, konstatirao je.
Smatra da je izvršna vlast loša na svim nivoima, odnosno da bez dobre izvršne vlasti nema promjena.
“Ovo što imamo je karikatura od samih vlada do ministara pojedinačno. Vlast je sinonim bogaćenja i krađe. Ministar je umjesto sluge postao ono u najgorem značenju. Priučeni kadrovi postaju ministri, umjesto da nađemo i platimo najbolje da nam urede sistem”, zaključio je Kešetović u razgovoru za Klix.ba.
Dakle, iz onog što su nam kazali sagovornici može se zaključiti da bi reindustrijalizacija bila veliki podvig i značajan test za vlast.
