Upravo me je taj totalitet više puta vraćao na ovo imanje tokom istraživanja američkog institucionalnog razvoja, jer se tek unutar njegovih granica može u potpunosti dešifrovati Washingtonova višeslojna priroda.
Tu postaje jasno da Washington nije samo statična ličnost iz udžbenika, već on anticipira samu srž američkog identiteta kroz naredna stoljeća koji se nikada nije razvijao kroz model “ili-ili”, već kroz stalnu tenziju principa “i-i”, neprestano testirajući koliko kontradiktornih istina može stati u jedan okvir.
Kod Georgea Washingtona, taj paradoks utjelovljuju tri identiteta koja su trajno obilježila temelje nacije: on je istovremeno bio i legendarni general, i prvi predsjednik, ali i robovlasnik.
Odricanje od apsolutizma
Washingtonov put ka statusu “oca nacije” nije bio definisan onim što je osvojio, već onim čega se dobrovoljno odrekao. Prvi ozbiljan test te suzdržanosti desio se u martu 1783. godine tokom Newburghske zavjere. Suočen s oficirima koji su revoltirani na Kontinentalni kongres zbog neisplaćenih plata bili na korak do vojnog puča, Washington je imao priliku koju bi gotovo svaki vojskovođa tog vremena iskoristio: da uz podršku bajoneta preuzme apsolutnu vlast. Njegovo odbijanje te uloge nije bilo samo čin karakterne čvrstine, već presudna odluka kojom je spriječio da se tek rođena revolucija uruši u vojnu diktaturu.
Historijska težina Washingtona definitivno je zapečaćena nekoliko mjeseci kasnije, 23. decembra 1783. godine u Annapolisu. Taj trenutak u kojem general koji je pobijedio najmoćnije carstvo na svijetu daje ostavku na poziciju komandanta Kontinentalne vojske i predaje svoju ulogu u ruke civilnih vlasti predstavlja jedan od, ako ne i najvažniji performans u historiji zapadne politike.
U svijetu u kojem su pobjednički generali postajali kraljevi ili doživotni vladari, čin vraćanja mača Kongresu bio je radikalan raskid s historijskom praksom.
Odrekavši se komande nad vojskom kako bi postao obični građanin na svom imanju, Washington je uspostavio princip civilne kontrole nad oružanim snagama bez kojeg je svaka moderna demokratija postala nezamisliva. Vijest o ovom činu toliko je zatekla tadašnju Europu da je britanski kralj George III, čuvši za Washingtonovo povlačenje, izjavio: “Ako to uradi, bit će najveličanstveniji čovjek na svijetu.”
Ovaj prelazak iz vojne u civilnu sferu omogućio je Washingtonu da, nekoliko godina kasnije, postane arhitekta izvršne vlasti kao prvi predsjednik. No, kao i u vojsci, i u predsjedničkom uredu nije projektovao funkciju oko sopstvene ličnosti, već oko presedana koji će ograničiti sve njegove nasljednike.
Naime, njegovo drugo veliko povlačenje desilo se 1797. godine, nakon dva uzastopna mandata na čelu države. Shvatio je da bi dugogodišnji ostanak na vlasti, bez obzira na legitimitet i popularnost, neizbježno skliznuo u neku formu izbornog kraljevstva.
Odlazeći s vlasti, on nije samo osigurao smjenu generacija, već je postavio nevidljivu ustavnu granicu (koja je formalno kodificirana 22. amandmanom Ustava SAD-a).
Moderni historičar Joseph Ellis naziva ga “neophodnim čovjekom” upravo zato što je Washington posjedovao rijedak spoj harizme i samokontrole. On nije bio poznat kao intelektualac među osnivačima (poput Jeffersona ili Madisona o kojima ću pisati u narednim tekstovima), ali je bio jedini koji je mogao svojom ličnošću držati na okupu prvo vojsku koju su činili farmeri i zanatlije tokom osmogodišnje revolucije, ali i tek osnovanu državu s bezbroj suprotstavljenih vizija.
Zapravo, njegov predsjednički mandat bio je stalno hodanje po ivici: kako stvoriti snažnu izvršnu vlast, a da ona ne liči na britanski dvor iz kojeg su tek pobjegli?
Treće “i”
Washingtonova biografija nepotpuna je bez trećeg “i” koje mu je, između ostalog, omogućilo društveni status lansirajući ga u sami vrh kolonijalne Amerike, puno prije nezavisnosti.
U pravnom poretku 18. stoljeća, u kojem su se ljudska bića nasljeđivala s istom institucionalnom hladnoćom kao i nekretnine, Washington je status robovlasnika stekao već u svojoj jedanaestoj godini. Kroz cijeli svoj život bio je dio sistema koji je jednu grupu ljudi tretirao kao imovinu, a njegova pisma otkrivaju čovjeka koji je vrlo pedantno upravljao tim, kako ga je on vidio, “resursom”, ponekad čak i razdvajajući porodice radi ekonomske efikasnosti.
S druge strane, Washington je bio svjestan da ropstvo nagriza temelje republike. U svom testamentu naredio je da se svi porobljeni Afroamerikanci koji su bili u njegovom direktnom vlasništvu oslobode nakon smrti njegove supruge Marthe.
Tom odlukom postao je jedini od vodećih osnivača koji je povukao takav potez. Taj čin “posthumnog oslobađanja” često se analizira kao dokaz njegove lične moralne borbe, ali i kao potvrda da za života nije imao snage (ili volje) da demontira sistem od kojeg je profitirao, nego je problem robovlasništva prepustio narednim generacijama na rješavanje.
Evolucija mita o Washingtonu
Zanimljivo je pratiti kako se američka kolektivna svijest o Washingtonu mijenjala kroz godine. Tokom 19. stoljeća, on je bio podvrgnut procesu koji historičari nazivaju deifikacijom.
Na plafonu kupole Capitola u Washingtonu (zgrade Kongresa) nalazi se freska poznata kao “Apoteoza Washingtona” na kojoj je prvi predsjednik prikazan u nebeskoj sferi, okružen alegorijskim figurama i božanstvima iz rimske mitologije. Tada se o ropstvu na Mount Vernonu govorilo šaptom ili se ono opravdavalo kao “nužno zlo” tog vremena.
Preokret se desio u drugoj polovini 20. stoljeća, posebno nakon pokreta za građanska prava. Fokus se pomjerio sa mitskog heroja na stvarnog čovjeka sa svim njegovim moralnim vrijednostima, ali i propustima. Danas posjeta njegovom imanju, koje besprijekorno čuva i održava organizacija žena još od 19. stoljeća, nezaobilazno uključuje i obilazak groblja porobljenih Afroamerikanaca i edukaciju o njihovim životima.
Zapravo, može se zaključiti da je narativ o robovlasništvu na njegovom vlastitom imanju danas gotovo jednako zastupljen poput ostalih aspekata Washingtonovog života. To više nije napad na Washingtona i odavno se tako ne percipira, već pokušaj da se dođe do istine, te razumije i prošlost i sadašnjost. Moderni američki pogled na osnivače prešao je put od svojevrsne mitske naracije sve do kritičkog prihvatanja. Više nije kontradiktorno reći da je on istovremeno bio i vizionar koji je utemeljio republiku i čovjek koji je držao druge u lancima.
Zapravo, tek u tom “i-i” Washington postaje koristan za današnje razumijevanje svijeta. Njegov život nas uči da historijski procesi nisu linearni niti su njihovi nosioci moralno savršeni. Washingtonov doprinos arhitekturi vlasti, posebno njegovo dvostruko i dobrovoljno odricanje moći, ostaje jedan od najvažnijih momenata u historiji političkih entiteta otkako se ljudska civilizacija tako počela organizovati. S druge strane, pak, sjena koju je ostavio na poljima Mount Vernona podsjeća nas da je ta sloboda, u svom začetku, bila duboko selektivna.
Razumjeti Washingtona znači razumjeti samu suštinu američkog eksperimenta: to je priča o grandioznim idealima koji su nastali u duboko nesavršenim okolnostima. Kao vrhunski pragmatičar, znao je kada treba uzeti mač, ali još važnije, kada ga treba odložiti. I dok se danas spomenici širom svijeta preispituju, Washington opstaje ne zato što je bio bezgriješan, već zato što je, uprkos svojim ljudskim i moralnim limitima, uspio uspostaviti sistem koji je bio dovoljno snažan da nadživi i njega i njegove zablude.
Ismail Ćidić je politolog i stručnjak za vanjsku politiku i međunarodne odnose.
Tekst je treći dio u serijalu kolumni posvećenih 250. godišnjici američke Deklaracije o nezavisnosti.
