Velika je panika zavladala u redovima SDFA zbog gubitka vlasti. Prijete, kunu, pripadnike opozicije nazivaju izdajnicima, a u tom strahu se polako počinju plašiti i vlastite sjene i svuda oko sebe vidjeti neprijatelje.
Posebno se plaše stranih ambasada i zapadnih centara moći, masona, nevladinih organizacija, korporacija, Bila Gejtsa (Bill Gates), pa tako svoj silazak s vlasti i ujedinjavanje opozicije pripisuju ni manje ni više nego velikoj zapadnoj zavjeri da se SDA skine s trona, što bi, u tim sumanutim tumačenjima, značilo i palestinizaciju ili čak ponavljanje Grenade, jer bez SDA nema BiH, ili – hajde – barem muslimana u njoj.
Tako je u poluzvaničnom glasilu SDA ovih dana osvanuo tekst naslova „Napadom na SDA Zapad sebi puca u noge“, koji po stupidnosti zaslužuje da uđe u anale najvećih bedastoća ikad objavljenih u medijskoj historiji BiH.
Naslov, međutim, ne bi bio previše pogrešan da je glasio „Napadom na Zapad SDA sama sebi pucala u mozak“.
I dok dušebrižnici iz SDFA posljednjih dana zabrinuto upozoravaju kako je za Bošnjake pogubno potpuno se podrediti Zapadu, podređivanje je upravo ono što su Bakir Izetbegović i njegova duboka država radili posljednjih godina, samo ne prema zapadnim saveznicima nego prema Turskoj, ili preciznije, njenom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoanu (Recep Tayyip Erdogan). Tako je, prema svjedočenju prisutnih, sastanak s tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel 2018. u Njemačkoj Izetbegović potrošio na branjenje Erdoanove politike i odluke da predizborni skup drži u Sarajevu, iako su mu to prethodno zabranile sve evropske države.
Pametna bošnjačka politika bi vrijednosno i beskompromisno birala Zapad, a veze s islamskim svijetom koristila prije svega za investicije i povezivanje dva kontinenta. To nije bila politika Izetbegovića. On je vrijednosno birao Istok. Sastajao se s Muslimanskim bratstvom i primao iranske ministre, istovremeno zatvarajući sve više vrata Bošnjacima na Zapadu. Od Erdoana je uvozio ideologiju i propagandu, ali su investicije išle u Srbiju.
Bila je to samoubilačka politika uvoza vrijednosti s Istoka, konfrontiranja sa Zapadom i nikakve koristi, pogotovo ne materijalne, za same Bošnjake, tek ponešto podrške za dinastiju da održava svoju vlast. I logično je da takvu politiku Zapad ne može podržati, a Bošnjaci je moraju zbaciti sa sebe kao breme koje im je donijelo i previše zla.
