Pozivanje saradnika Memorijalnog centra Srebrenica da se odazovu u policijsku stanicu po nalogu tužilaštva iz Bijeljine samo dan nakon što je objavljen izvještaj o negiranju genocida u protekloj godini i u mjesecu kada se obilježila 31. godišnjica od genocida u Srebrenici ne može se tumačiti drugačije nego nastavak kontinuiranog pritiska na rad ove institucije.
Iako su iz Policijske uprave Zvornik naveli da se radi o istrazi vezanoj za sumnju na utaju poreza, masovni poziv i reakcija iz Memorijalnog centra daju dovoljno razloga da se sumnja u dobre namjere i “tehnička” objašnjenja iz MUP-a Republike Srpske.
Jasno je zašto Memorijalni centar Srebrenica predstavlja trn u oku za vlasti Republike Srpske. Radi se o instituciji koja ne samo da čuva sjećanje na genocid i bavi se njegovim naučnim proučavanjem, nego i istinu o genocidu na najvišim mogućim akademskim nivoima širi širom svijeta.
Na ovaj način Memorijalni centar naoružan istinom i naukom s puno manje sredstava uspješno poništava djelovanje plaćenićke mašinerije koja pokušava da negira genocid oslanjajući se na islamofobne desničarske politike.
Postojanje i djelovanje Memorijalnog centra u Srebrenici je postalo svojevrsni simbol opstanka i Bošnjaka u ovom području i poništavanja krajnjeg cilja genocida, a to je nestanak bošnjačkog stanovništva s tog područja.
“Obim, način provođenja i trenutak ove akcije ukazuju na ozbiljan oblik institucionalnog pritiska i zastrašivanja. Posebno zabrinjava činjenica da se ova policijska akcija provodi neposredno nakon predstavljanja godišnjeg Izvještaja o negiranju genocida. Takav slijed događaja opravdano izaziva ozbiljnu zabrinutost da se represivni mehanizmi koriste protiv institucije i pojedinaca koji dokumentuju negiranje genocida, štite istinu zasnovanu na pravosnažnim presudama međunarodnih i domaćih sudova i zagovaraju ljudska prava”, naveli su u reakciji iz Memorijalnog centra Srebrenica.
Ovakvo postupanje policijsko-pravosudnih organa Republike Srpske, uz konstantnu politiku rukovodstva RS-a koja negira genocid, umanjuje ga, a u nekim slučajevima čak i ismijava, dovodi u pitanje da li Srebrenica i dalje treba ostati administrativni dio RS-a ili je potrebno potražiti module koji će osigurati poseban status kako bi oni koji su preživjeli genocid i čuvali sjećanje na njega živjeli u miru.
Podsjećamo, polovinom 2007. godine u Sarajevu su organizovani protesti na kojima su građani tražili proglašenje Srebrenice distriktom. Ti zahtjevi tada nisu dobili podršku Međunarodne zajednice niti Ureda visokog predstavnika.
Gotovo 20 godina od ovog pokušaja Bošnjaci i drugi koji su preživjeli genocid i čuvaju sjećanje zločine u Srebrenici su predmet pravno-policijskog progona. Na listu načina na koji se otežava život Bošnjaka bi se mogli dodati i pokušaji vlasti u Republici Srpskoj da zabrane upotrebu prve zastave Republike Bosne i Hercegovine.
Na sve ove napade odgovarajući odgovor može biti da se u svakim budućim razgovorima o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine na stol stavi i pitanje statusa Srebrenice. Oni koji negiraju međunarodno presuđeni i priznati genocid ne bi trebali imati pravo da svoje pozicije i administrativno uređenje koriste za progon preživjelih žrtava genocida. Jedan od načina za internacionalizaciju ovog pitanja može biti i održavanje međunarodnih konferencija i upoznavanje javnosti s paradoksom da vlasti koje negiraju genocid, su na vlasti u mjestu genocida.
