Kroz razgovor, Mali Buda se prisjetio najtežih trenutaka koji su obilježili njegovu blistavu, ali povredama i traumama isprepletenu karijeru.
Razgovor je neizbježno počeo u Pasadeni, na Svjetskom prvenstvu 1994. godine. Trenutak kada je Baggio promašio odlučujući penal u finalu protiv Brazila ostao je urezan u kolektivno sjećanje nogometnog svijeta, ali i kao neizbrisiv ožiljak u njegovoj duši.
“Osjećao sam se krivim pred svim Italijanima. Želio sam jednostavno nestati. Bila je to beskrajna sramota, jedna od onih stvari koje ostanu s vama zauvijek”, priznaje Baggio.
Iako je prošlo skoro 30 godina, on ističe da se ta rana nikada u potpunosti nije zatvorila:
“S godinama naučiš živjeti s tim, ali to nije nešto što ikada prođe. Za mene, ta lopta i dalje lebdi u zraku, na nekom mjestu koje je teško opisati riječima. Ponekad se probudim u krevetu, zamislim da sam dao gol… i onda ponovo zaspim.”
Pored promašenog penala, Baggiov odnos prema nogometu, ali i novcu, nepovratno je definisan stravičnim povredama. Sve je počelo u maju 1985. godine, nedugo nakon što je dogovorio prelazak iz Vicenze u Fiorentinu, kada je pokidao ukrštene ligamente.
“Putovali smo u Saint-Etienne starim porodičnim Fordom. Dvanaest sati vožnje u potpunoj tišini, bio je to čisti teror i strah da više nikada neću igrati”, prisjeća se Baggio, a zatim opisuje trenutak buđenja nakon operacije koji ledi krv u žilama:
“Kada sam se probudio iz anestezije, vrištao sam od bolova. Nisam smio uzimati lijekove protiv bolova. Tada sam rekao majci: ‘Ako me voliš, ubij me.'”
Radilo se o izuzetno komplikovanoj operaciji za to vrijeme, koja je uključivala bušenje tibije i čak 200 unutrašnjih šavova.
Bio je to samo početak njegovog fizičkog pakla koji je uključivao probleme s meniskusom, tetivama desnog koljena i još jedno kidanje ligamenata, ovog puta na lijevoj nozi 2002. godine u dresu Brescije.
Ipak, u tim najtežim trenucima oporavka, Baggio je pokazao nevjerovatnu ljudsku veličinu. Odbijao je primati platu dok nije igrao.
“Čuvao sam čekove koje mi je slala Fiorentina, jer me je bilo sramota naplaćivati novac dok ne mogu igrati. Za mene je rad uvijek bio usko povezan s dostojanstvom”, istakao je legendarni ofanzivac.
Kroz sve fizičke i psihičke padove, spas je pronašao u svom unutrašnjem svijetu i vjeri.
“Vjerujem u snagu koju svako nosi u sebi, čak i kada je ne vidi. Ne mislim na Boga koji odlučuje umjesto nas, već na unutrašnju tvrđavu koju moramo otkriti i njegovati”, pojašnjava on.
Na tom putu samospoznaje, budizam je odigrao ključnu ulogu u njegovom životu:
“To je bilo moje utočište. Oblikovao me kao osobu, pomogao mi da radim na aspektima svog karaktera na koje ranije nisam obraćao pažnju. Dao mi je snagu kada mi je bila najpotrebnija i hrabrost da se nikada ne predam”, ispričao je Baggio.
Baggio je za italijansku reprezentaciju odigrao 56 utakmica i postigao 27 pogodaka. U klupskoj karijeri igrao je za Vicenzu, Fiorentinu, Juventus, Milan, Bolognu, Inter i Bresciju, a 1993. osvojio je Zlatnu loptu kao član Juventusa.
