Kusturica se na svom blogu emotivnom porukom oprostio od, kako kaže, dugogodišnjeg prijatelja i saradnika.
“Kaže mi tvoja Nina da si umro mirno, u fotelji, i kada se suze sjuriše niz lice pomislih – život te nije štedio, ali, eto, smrt te nije namučila. Dok putuješ, moj Edo, znam da više neću čuti, poslije poziva iz Sarajeva, ‘Treba li ti šta?’, na šta ja odgovaram ‘Ne treba’ i pitam tebe ‘Treba li tebi šta?’. Ti si uvijek govorio da ne treba”, kazao je.
Potom je istakao da su se posljednjih trideset godina viđali u tajnosti te da mu je žao što ne može doći na njegov ispraćaj.
“Između treba i ne treba odvijao se naš bratski odnos u posljednjih trideset godina. Kako u vrijeme rata, tako i poslije, u miru, nosio sam neizbrisiv trag radosti i slika saosjećanja, bratske ljubavi davno započete u dedinoj kući u Mustafe Golubića. Viđanja u Andrićgradu i na Mećavniku, poslije rata, držali smo u tajnosti, zbog mojih stavova, mog političkog stanovišta, zbog kojeg, evo, nažalost, ne mogu doći da te ispratim na taj najduži put koji pripada svima”, dodao je.
Kusturica ističe da je od Numankadića mnogo naučio o životu, ali i u umjetnosti.
“Do neba sam ti zahvalan na plemenitosti koju si čitavog života prenosio na mene u djetinjstvu i kasnije, što si me naučio da mislim o umjetnosti, da tumačim historiju slikarstva i što si bio čovjek – miran, mudar i miroljubiv. Još kad bi moglo da me samo još jednom nazoveš i da me pitaš: ‘Treba li ti šta?'”, zaključio je.
Podsjećamo, Edin Numankadić preminuo je jučer u 78. godini. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za izuzetan stvaralački doprinos u oblasti likovne umjetnosti.
Izlagao je na oko 50 samostalnih i više od 300 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dva puta je predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Venecijanskom bijenalu – 1992. s projektom “Svjedoci postojanja” i 2003. u sklopu bh. selekcije.
