Iako je riječ o osuđeniku za genocid, najteži ratni zločin, Mladićevo tijelo je dočekano s najvećim vojnim počastima, uključujući vojnike koji su salutirali i nosili kovčeg te pratnju od aerodroma do Vojno-medicinske akademije (VMA).
Međutim, vojne počasti su za vlasti u Srbiji bile malo. Uz nevjerovatnu dozu ironije, osuđenog ratnog zločinca je na aerodromu dočekao državni ministar pravde Nenad Vujić, iako bi njegovo ministarstvo trebalo biti prvo u redu kada se govori o poštovanju presuda i pravosudnih organa.
Da vlast i vojska ne budu usamljeni pobrinuli su se građani Srbije, koji su se okupljali na mostovima na ruti kojom je uz vojnu i policijsku pratnju tijelo zločinca prebačeno na VMA.
Uz bakljade, zastave i transparente, građani Srbije su ispratili tijelo ratnog zločinca kao nacionalnog heroja. Naravno, u očima mnogih on to i jeste, a to nisu promijenili ni nepobitni dokazi o njegovim nedjelima.
Poraz civilizacije u Beogradu nisu toliko ni vojska ni vlast, već većina građana koja Mladića i druge zločince smatra herojima koji nisu uradili zločine koji im se stavljaju na teret, već su žrtve “antisrpske zavjere”.
U tom imaginarnom svijetu, u kojem očigledno živi značajan dio Srbije, Mladić je u Beogradu dobio ono što je zaslužio. Ipak, taj svijet ne postoji van granica Srbije i djelomično Bosne i Hercegovine, odnosno njenog entiteta Republika Srpska.
Van te izmišljene realnosti je Evropska unija, koja je jasno poručila Srbiji da će ovakav doček, a izvjesno i sahrana uz sve državne i vojne počasti, imati svoje posljedice.
Brojni zvaničnici EU su, direktno i indirektno, najavili ozbiljan zastoj na evropskom putu Srbije ako odluče na ovakav način ispratiti osuđenika za genocid.
Vlast pod kontrolom Aleksandra Vučića je na kraju odlučila da ignoriše upozorenja, najvjerovatnije u kombinaciji nade da će u Briselu na sve ovo uskoro zaboraviti i straha da bi bilo šta manje od ovoga bio političko samoubistvo pred oktobarske izbore.
Ipak, civilizacijska sramota se ne može izbrisati niti zaboraviti. Srbija je jedina zemlja u Evropi, a vjerovatno i u svijetu, gdje je pravomoćno osuđeni ratni zločinac, i to za jedini genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, dočekan kao heroj, a iza takve odluke je stao i narod koji u toj zemlji živi.
Ako neko i nije stao iza toga, mali broj je to odlučio reći javno, a šutnja je u ovakvim slučajevima identična kao i veličanje, slavljenje i poštovanje osuđenika za genocid.
