BiH više nema vremena za čekanje

Ibrahimović je pojasnio da PISA mjeri funkcionalnu pismenost u tri glavne oblasti – čitanju, prirodnim naukama i matematici.

“PISA mjeri funkcionalnu pismenost u tri oblasti: oblasti čitanja, prirodnih nauka i matematike. Dakle, primarno. Plus, uz svaki od ovih ciklusa dodaju se i neke druge stvari, jer OECD pokušava da vidi kako će se ekonomija, odnosno kako će se svijet kretati u budućnosti, i onda zapravo procjenjuju kako neki vršnjaci to rade”, objasnio je.

Testiranje, kako je naveo, ne podrazumijeva samo zadatke iz navedenih oblasti, već i upitnike koji pomažu u razumijevanju šireg konteksta u kojem učenici žive i uče.

“Osim toga, učenici popunjavaju i upitnik koji dodatno pomaže da bi se mogli bolje razumjeti rezultati, ono što su učenici radili, povezivati sa drugim okolnostima u kojima učenici žive i rade. Je li to sama školska ustanova, je li to njihov život kod kuće, jesu li to neke druge navike. Naravno, ispitivanja rade i direktori škola, dakle i neki drugi obrazovni autoriteti koji pomažu da se za pojedinu zemlju napravi ozbiljan izvještaj koji će govoriti o tome šta jesu prednosti i nedostaci svakog od obrazovnih sistema, šta su uzroci ovakvih rezultata, šta bi se moglo učiniti kroz preporuke da se to negdje napravi.”

Ibrahimović je podsjetio da svaki PISA test ima šest nivoa, a da je drugi nivo osnovni prag funkcionalne pismenosti.

“Da bismo za nekoga rekli da je funkcionalno pismen, mora uraditi zadatke na drugom nivou, dakle mora preći ovaj neki osnovni prag. I naravno, za one posebne, dakle nivo zadataka na petom i šestom nivou, gdje se zaista traže ozbiljna promišljanja i drugačije stvari.”

Rezultati BiH iz 2018. godine, kaže, bili su alarmantni.

“Polovina učenika nije ostvarila osnovni nivo funkcionalne pismenosti, a samo 0,1 posto učenika je uradilo zadatke na petom i šestom nivou, što je zapravo bila sasvim jasna slika onoga što obrazovanje u Bosni i Hercegovini jeste.”

Na pitanje zbog čega učenici iz BiH ponovo nisu učestvovali u PISA istraživanju, Benjamin Hedžić kaže da razlog nije to što rezultati nisu potrebni.

“Ja mislim da su nam ti rezultati itekako potrebni. Potrebni su nam na više nivoa. Međutim, kao i uvijek u Bosni i Hercegovini, ako politički nemamo dogovor na državnom nivou, ne možemo učestvovati nigdje van Bosne i Hercegovine. To je bio i slučaj sa PISA-om”, rekao je.

Podsjetio je da je BiH jedini put učestvovala 2018. godine.

“Mi smo zadnji put i jedini put učestvovali 2018. godine, pod velikim pritiskom međunarodne zajednice. Pronašla su se sredstva da Bosna i Hercegovina može učestvovati na PISA testiranju. Dobili smo itekako indikativne rezultate na kojima smo trebali raditi u proteklom periodu. Međutim, poslije toga više nije bilo političkog interesa.”

Hedžić je dodao i jednu vrlo direktnu ocjenu:

“Ja mislim da mi ne želimo vidjeti to zrcalo koje nam neko da da sami prepoznamo gdje su nam greške i da radimo na tim greškama.”

Govoreći o razlozima zbog kojih nije postignut politički dogovor, kazao je:

“Ja vjerujem da je tu puno vezano sa politikom Republike Srpske koja ne želi da na državnom nivou pravi bilo kakve kompromise. Oni smatraju da oni imaju svoj obrazovni sistem. Bosna i Hercegovina nema nadležnost nad obrazovanjem iz perspektive njihove politike. I mislim da je tu ključno, ne moramo pričati uopšte okolo.”

Dodao je da bi Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke podržalo novo učešće BiH.

“Što se tiče Federacije, evo ja predstavljam Federalno ministarstvo obrazovanja. Mi bismo objeručke prihvatili i vrlo rado podržali da Bosna i Hercegovina učestvuje u narednim PISA testiranjima.”

Ibrahimović je upozorio da problem nije samo neučestvovanje u PISA-i, nego i činjenica da BiH vrlo malo radi sa rezultatima istraživanja koja već ima.

“Mi imamo četiri istraživanja 2018. i 2023. godine koja pokazuju da obrazovanje u Bosni i Hercegovini nije kvalitetno. Na svim nivoima, u svim dijelovima i tako dalje postoje neke razlike. I mi ništa suštinski od 2024., kada smo dobili zadnje rezultate iz TIMSS-a 2023. i ICILS-a 2023., nismo učinili ništa da bismo iskoristili rezultate međunarodnih istraživanja za promjene unutar obrazovanja, pri čemu veliki broj kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine provodi kurikularnu reformu.”

Poseban problem vidi u tome što se istraživanje u obrazovanju ne koristi kao ozbiljan dokaz.

“Mi zapravo nismo obrazovna kultura koja njeguje istraživanje kao dokaz. Dakle, mi ne istražujemo ozbiljno šta se događa u školama. Ovaj nivo ocjena koji mi damo, mi mislimo da je to ozbiljna povratna informacija i djeci i roditelju i sistemima i obrazovnim vlastima, ona zapravo to nije.”

Zbog toga, kaže, odlične ocjene ne mogu biti dovoljan dokaz kvaliteta obrazovanja.

“Naravno da znamo da je potpuna iluzija opći prosjek učenika, prosjek škola, prosjek učenika na različitim kantonima, različitim nivoima. Dakle, on ne govori ništa, ali mi zaista imamo vrlo malo, da ne kažem skoro nikako, istraživanja koja govore o tome na koji način odgojno-obrazovne ustanove pomažu mladim ljudima da sazrijevaju u ozbiljne, zrele ljude.”

Ibrahimović je bio posebno kritičan prema predizbornim programima političkih stranaka.

“Gledajući ove predizborne programe političkih stranaka pred Opće izbore 2026. godine, recimo, mislim da nijedna politička stranka, evo nisam mogao detaljno, ne spominje međunarodna istraživanja kao važan faktor u razvoju obrazovanja u naredne četiri godine. Dakle, apsolutno se ne spominje. Mi i dalje imamo čitav niz općih mjesta, dualno obrazovanje, prilagođenost tržištu rada, bla, bla, bla. Dakle, nigdje nema ozbiljnog političkog zagovaranja korjenite promjene škola.”

Njegova ocjena stanja bila je vrlo jasna:

“Jer ovo kakvu školu imamo sada u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše i ne radi.”

Ibrahimović je naveo i primjer Srbije.

“Trećina petnaestogodišnjaka u anketi u PISA-i 2025. godine u Srbiji je reklo da je škola gubljenje vremena. I ako takve stvari mi ne znamo, ako zatvorimo sve što imamo, i oči i uši, i ne govorimo o tome, mi ćemo samo nastaviti da kao društvo tonemo i propadamo, da gledamo ove nemušte političare koji se negdje pojavljuju, ne znam, i sa svojim licima, imenima i sloganima, spotovima i tako dalje, dakle, bježeći od svega onoga što je suštinski bitno.”

Naglasio je da se nijedna ozbiljna društvena promjena ne može napraviti bez kvalitetnog obrazovanja.

“A suštinski važno u ovoj državi, šta god da oni zamisle da će mijenjati u državi, to neće moći promijeniti bez kvalitetnog obrazovanja. Dakle, bez obrazovanja nijedna ideja unutar društva ne može uspjeti. A ovakva škola ne može provesti nijednu ozbiljnu društvenu promjenu niti pomoći da mi imamo ljude koji će kreirati neko bolje društvo.”

Govoreći o ulozi Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, Hedžić je podsjetio da Ministarstvo ima koordinacionu, a ne zakonodavnu ulogu.

“Federalno ministarstvo obrazovanja je koordinaciono tijelo i nije zakonodavno tijelo u tom smislu. I kantoni imaju nadležnost da mijenjaju zakone, kurikulume, da formiraju nove nastavne sadržaje. Federalno ministarstvo pomaže samo u onoj mjeri u kojoj ono može da ih koordinira i da da mogućnosti.”

Kaže da postoje programi za poticanje funkcionalnih znanja, ali da je problem u strukturi sistema.

“Mi već drugi niz godina, od 2018. godine, imamo programe za poticaj funkcionalnih znanja. Škole mogu aplicirati, kantoni mogu aplicirati na te programe. Međutim, šta vama vrijedi ulagati? Apliciraju, ali vi ulažete u nešto što vam struktura nije prepoznala.”

Govoreći o reformama, upozorio je da one često ostaju samo na papiru.

“Ako vi kažete: ‘Mi želimo sada raditi ishode neke i želimo to funkcionalno znanje da pokažemo’, ako škola nema mogućnost da se to desi, onda to ostaje mrtvo slovo na papiru. I tu se vrtimo u taj začarani krug gdje se kitimo nekim odlukama, nekim papirima, nekim smjernicama. Međutim, one u praksi ne funkcionišu. I onda vi džaba dajete novac ako taj novac nema funkcionalnost u onom smjeru u kojem bi trebalo da bude. I tu je taj začarani krug Federalnog ministarstva.”

Ibrahimović smatra da je jedan od osnovnih problema sam ustroj obrazovanja.

“Mislim da je bila greška i da je uvijek, ja ću zagovarati, fragmentiranje obrazovnih sistema u jednoj maloj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina suludo.”

Podsjetio je i na podatak iz PISA-e 2018.

“Mi imamo sada, evo, po zadnjem istraživanju iz 2018. godine, da nam kaže da naši učenici tri godine kasne za svojim vršnjacima u Evropi. Znate koliko je to alarmantno.”

Hedžić je objasnio da Federalno ministarstvo može sazivati kantonalna ministarstva i nuditi podršku, ali da ni tu ne postoji uvijek politička spremnost za saradnju.

“Mi sazivamo svakih šest mjeseci. Pitanje je koji kantoni žele doći, koji ne žele doći, koji kantoni smatraju to ministarstvo neustavnim i zbog čega i tako dalje. To su ta politička previranja na nacionalnom nivou, a ja mislim da bi obrazovanje trebalo ostati sekularno i odvojeno od nacionalnih tenzija da bi učenici mogli da se razvijaju za ovaj globalni svijet u kojem se danas nalazimo.”

Ibrahimović je upozorio da problem nije samo između entiteta nego i unutar Federacije BiH.

“Mi nemamo samo problem na državnom nivou, odnosno nemamo samo međuentitetski problem, imamo problem i među kantonima. Imamo problem među političkim strankama, imamo problem među političkim strankama koje čine iste koalicije.”

Prema njegovim riječima, ni stranke koje zajedno čine vlast nemaju nužno usaglašenu obrazovnu politiku.

“Nisam siguran da ovih pet političkih subjekata uopće ima jednak pogled na obrazovanje.”

Problem vidi i u tome što kantonalna ministarstva često funkcioniraju izolovano.

“Ministri obrazovanja u kantonima ponašaju se kao državni ministri obrazovanja, ne gledajući o tome da li mogu neke, zbog većih i boljih interesa, dio onoga… Ne sprječava ih ništa da daju, da prebace dio poslova, aktivnosti Federalnom ministarstvu da bi se negdje moglo u ovom nivou koordinirajuće to raditi.”

Ibrahimović je posebno kritikovao političke programe koji, kako kaže, ponavljaju iste fraze bez ozbiljnog plana.

“Oni kao papagaji ponavljaju priču o zapošljavanju asistenata, o zapošljavanju psihologa, o povećanju plaća. Isto kao da psihologa ima toliko na tržištu da može u svaku školu po 15 ih se zaposliti.”

Dodao je da škole već sada teško pronalaze stručni kadar.

“Vrlo teško je naći ljude koji uopće hoće da rade u školi. Ogroman je nedostatak nastavnika, o tome smo koliko puta govorili kod vas u emisiji. Dakle, nema ljudi koji uopće hoće da rade u školi, a mi kao zagovaramo da ćemo mi zapošljavati još na stotine novih ljudi.”

Njegova ocjena bila je oštra:

“To je pisanje programa bez promišljanja. Dokaz da funkcionalne pismenosti u Bosni i Hercegovini nema su dokazi programa političkih stranaka u domenu obrazovanja.”

Ibrahimović smatra da se reforma ne može svesti na otvaranje novih kabineta ili infrastrukturne projekte.

“Bez ikakvog promišljanja su ljudi sjeli i pisali predizborne obrazovne programe, bez da su ikoga pitali šta treba da se radi, na koji način bi to moglo, bez da su sjeli pa rekli: ‘Okej, mi smo imali neku vlast u protekle četiri godine, pa smo vodili obrazovanje, šta su bile dobre stvari, šta su bile loše stvari.'”

Dodao je da bi ozbiljna reforma zahtijevala mjerljive početne i završne rezultate.

“Pa ne daj Bože da smo imali početno istraživanje o tome šta smo zatekli od znanja unutar učionica, pa nakon četiri godine uradili novo istraživanje, naravno nezavisno, pa rekli: ‘Evo, pogledajte, ovo je dokaz da naša intervencija i ono što smo mi radili u obrazovanju radi.'”

Prema njegovim riječima, fotografije otvaranja kabineta i škola nisu dovoljne.

“A ne moj dojam i ne moje slike i ne moje otvaranje različitih kabineta, škola, nemam pojma kakve infrastrukture. Jer to je zamazivanje očiju, problem se ne rješava, problem se gura pod tepih kao što se guraju svi ovi izvještaji, svi rezultati, četiri međunarodna istraživanja koja ozbiljno govore o problemu obrazovanja u Bosni i Hercegovini i nastavlja se sa nekim optimističnim zagovorima kao da će se sve samo od sebe desiti. Dakle, neće se desiti.”

Ibrahimović je naveo nekoliko država koje koriste međunarodna istraživanja kako bi mijenjale obrazovne politike.

Posebno je izdvojio Irsku.

“Meni, zemlja koja je posebno zanimljiva i kojom se bavim je, recimo, Irska, koja je najbolja evropska zemlja u čitanju i među prve tri OECD zemlje su u čitanju. I postoji sad čitav niz strategija šta radi obrazovni sistem u Irskoj kako bi zadržao ili povećao ili osposobio učenike da vladaju funkcionalnim čitanjem i matematikom.”

Ključ vidi u kontinuiranom radu.

“Ozbiljna edukacija, posvećenost tome da djeca svakodnevno čitaju unutar škole, koliko god to dosadno izgledalo, da se s njima razgovara, da ih se vodi, da im se da da biraju neke stvari, da raspravljaju na ozbiljnom nivou o onome što rade.”

Dodao je da nastavnici imaju centre u kojima razmjenjuju iskustva i mijenjaju praksu.

“Omogućili su centre nastavnicima širom Irske u kojima se vrlo često sastaju i pričaju o svojim iskustvima unutar same učionice i mijenjaju svoju praksu u odnosu na ono što su čuli, u odnosu na ono što vide. I to očigledno daje rezultat.”

Takve promjene, naglašava, ne mogu doći preko noći.

“Ne može se desiti za godinu, dvije, jedan mandat, ali se može strateški postaviti i ako bi se tome posvetilo i ulagao novac i drugačije se postavile stvari, ja apsolutno ne sumnjam da bi učenici u Bosni i Hercegovini bili mnogo funkcionalno pismeniji ako bi se pristupilo na taj način.”

Njegova procjena je da bi BiH, da je učestvovala u PISA 2025, vjerovatno imala slabije rezultate nego 2018.

“Ako ćemo pustiti da se samo tek tako radi, padat ćemo konstantno i vjerujem da smo učestvovali u PISA 2025. godini, gledajući regionalne rezultate, gledajući, znajući ono šta nismo radili u protekle tri godine, garantujem da bismo imali i lošije rezultate u odnosu na 2018. godinu.”

Hedžić je otvorio i pitanje vještačke inteligencije i zanimanja budućnosti.

“Poražavajuće je da, evo, pored ovog svega, jeste jedan fenomen koji čitav svijet okupira u protekle tri godine, to je vještačka inteligencija, da mi u obrazovnom sistemu potpuno je ignorišemo. Postoji još dodatno da zanimanja koja su zanimanja budućnosti mi u Bosni i Hercegovini nemamo u obrazovnom sistemu. Mi smo se negdje zaledili i stojimo u tom periodu kao da, mi to stalno ponavljamo, kao da školujemo mlade za prošlost, a ne za budućnost.”

Smatra da mora postojati politička odgovornost i strategija za korištenje AI-a.

“Mora biti i političke odgovornosti i moraju se jednostavno postavljati pitanja kako je moguće da, evo, vještačka inteligencija nije tema u obrazovnom sistemu kod nas i da se to samo sporadično kroz neke predmete spominje. Čak je koriste i nastavnici, ali svako na osnovu onoga što misli da treba, bez da je to funkcionalno korištenje inteligencije.”

Govoreći o ulaganjima, Hedžić je rekao da obrazovanje mora dobiti razvojni budžet.

“Svi novci, svi budžeti na svim nivoima nisu razvojni budžeti. Obrazovanje treba da dobije razvojni budžet da bi se moglo razvijati, da bismo mogli pratiti trendove, jer ovo vrijeme je toliko brzo da je poražavajuće da ovo dijete koje se danas rodilo na Koševu, mi ne znamo šta želimo s njim za 20 godina.”

Prema njegovim riječima, država nema jasan odgovor ni na pitanje kakve će kompetencije to dijete trebati.

“Da sad pitate nekoga kakva ta osoba treba da bude za 20 godina, mi ne znamo koje kompetencije njemu trebaju, šta on mora da zna da bi za 20 godina bio uspješan građanin Bosne i Hercegovine, ovu državu vodio u budućnosti i bio konkurentan na tržištu Evropske unije.”

Hedžić je upozorio da kvalitet obrazovanja danas previše zavisi od slučajnosti.

“Imate neki kanton gdje imate dobrog ministra, pa to dobro uradi. Imate neku školu gdje je profesor ili direktor dobar, pa se to dobro uradi. Imate jedan entitet koji možda bolje radi od drugog. Ali to je onda sreća, da jedan učenik ima sreću pa se nalazi u tom kantonu, u tom entitetu i u toj školi, pa dobije neko znanje. Ostalo je sve jako podložno neuspjehu.”

Ibrahimović je upozorio da se odluka o učešću u narednom PISA ciklusu mora donijeti vrlo brzo.

“Naredni ciklus PISA istraživanja je 2029. godine. Tu vrstu istraživanja će raditi učenici koji su sada u ovoj školskoj godini krenuli u osmi razred.”

PISA 2029 donosi i nove vrste testiranja.

“Neće se više isključivo baviti onim što je bio klasični tekst negdje, nego će probati da rade sa velikim digitalnim tekstovima o tome kako učenici kritički promišljaju izvor i okruženje u kojem se taj tekst nalazi.”

Poseban fokus bit će i na savremenim kompetencijama.

“Posebno će se mjeriti, posebna stvar će biti AI pismenost i medijska pismenost unutar ovog, dakle, fokusirat će se na te stvari.”

Ibrahimović je upozorio da BiH odluku ne može odgađati.

“Bosna i Hercegovina, da bi učestvovala 2029. godine, do kraja 2026., to je za nekoliko mjeseci, mora potpisati ugovor sa OECD-om najkasnije u januaru 2027., jer već u martu 2027. godine zasjeda odbor koji planira PISA 2029.”

Prema njegovom mišljenju, odluka bi trebala biti među prvim potezima novog saziva Predsjedništva BiH.

“Novo Predsjedništvo koje bude izabrano, to bi trebala biti prva odluka. Dakle, prva odluka novog Predsjedništva.”

Na kraju razgovora otvoreno je pitanje sve većeg broja odlikaša i učenika sa odličnim uspjehom.

Hedžić je kazao da je problem već u načinu na koji mjerimo znanje.

“Ako nešto mjerite, morate ga mjeriti adekvatno. Ne možete kantom mjeriti platno, ni metrom vodu.”

Prema njegovim riječima, ocjenjivanje je u velikoj mjeri subjektivno.

“Nastavnici subjektivno ocjenjuju djecu, a ta subjektivnost onda dovodi do toga da imamo dobre ocjene.”

Na pitanje zašto petice nisu nužno pokazatelj znanja, odgovorio je:

“Zato što nemate pravilnike, nemate smjernice, nemate dokumente kojima bi vi objektivno ili barem objektivizirano mjerili učeničko znanje.”

Ibrahimović je dodao da ni sami nastavnici tokom obrazovanja često nisu dovoljno pripremljeni za kvalitetno vrednovanje.

“Većina nastavnika tokom svog studija, ni kasnije usavršavanja, nije se bavila dokimologijom kao predmetom. A svako od nas kao nastavnik je dao desetine hiljada ocjena u toku svoje karijere, tek tako, bez da smo ih koristili kao alat, bez da smo dali jasnu povratnu informaciju. Ocjena nije povratna informacija.”

Kao jedan od najvećih problema obrazovanja istakao je ono što sistem proizvodi na društvenom nivou.

“Ovaj društveni paradoks u kojem mi nismo u stanju da koristimo svoje znanje i da se izborimo za ono što je bitno za našu djecu, za nas same, za društvo i neposredno okruženje – to je dokaz da mi unutar obrazovnog sistema ne odgajamo samosvjesne, odgovorne, obrazovane, aktivne, demokratske građane koji samo takvi mogu upravljati ovom državom na najbolji mogući način”, zaključio je Ibrahimović.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad