Komemoraciju je organizovalo Udruženje “Žena – žrtva rata”, a nakon okupljanja ispred mjesta stradanja prisutnima su se obratili predstavnici udruženja i gosti, podsjećajući da žrtve ne smiju biti zaboravljene.
Na čelu kolone sjećanja koja već 34 godine traži istinu o jednoj od najvećih tragedija Višegrada i ove godine bio je Esad Tufekčić. U “živoj lomači” na Bikavcu izgubio je gotovo cijelu porodicu. Njegov sin Ensar imao je samo dvije, a kćerka Elma pet godina kada su zajedno sa majkom i desetinama drugih žena, djece i staraca živi spaljeni u kući Mehe Aljića.
Među onima koji su položili cvijeće bio je i Denis Bećirović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, upriličen je vjerski program i obilazak mjesta zločina. Program obilježavanja nastavljen je učenjem Jasina i dove te klanjanjem podne-namaza u Carevoj džamiji, nakon čega su učesnici posjetili gradsko mezarje Stražište i odali počast ubijenim višegradskim Bošnjacima.
Prema pravosnažno utvrđenim činjenicama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 27. juna 1992. godine pripadnici paravojne formacije koju je predvodio Milan Lukić zatvorili su više od 70 bošnjačkih civila u kuću Mehe Aljića. Nakon što su pucali u unutrašnjost objekta i ubacili ručne bombe, kuću su zapalili. U plamenu su stradali uglavnom žene, djeca i starije osobe.
Tužna sudbina Esada Tufekčića postala je simbol stradanja višegradskih Bošnjaka. Već više od tri decenije on, zajedno s drugim porodicama žrtava, traži odgovor na pitanje gdje su završili posmrtni ostaci njegovih najmilijih. Njegova djeca, Ensar i Elma, nikada nisu pronađeni. Porodice žrtava ni danas nemaju mjesto na kojem bi mogle dostojanstveno odati počast svojim najmilijima.
Predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić podsjetila je da su tokom ekshumacije 2016. godine u kući Mehe Aljića pronađena tek dva ili tri izgorjela koštana fragmenta iz kojih nije bilo moguće utvrditi DNK niti identitet žrtava.
“Nažalost, do danas nije pronađena nijedna kost. Višegrad šuti i jako mi je žao zbog toga” kazala je Hasečić.
Posebnu bol porodicama predstavlja činjenica da ni nakon 34 godine nije otkrivena lokacija na koju su nakon zločina odvezeni ostaci kuće i tijela žrtava. Dokazi i svjedočenja ukazuju da su posmrtni ostaci uklonjeni, a potraga traje i danas.
Masakr na Bikavcu dogodio se samo 13 dana nakon još jedne višegradske “žive lomače” u Pionirskoj ulici, gdje je 14. juna 1992. godine u kući Adema Omeragića živo spaljeno oko 70 bošnjačkih civila iz naselja Koritnik. Među njima su bili žene, djeca, starije osobe i beba stara svega dva dana.
Spaljivanje živih bošnjačkih civila predstavlja vrhunac zločina počinjenih nad Bošnjacima Višegrada kao dio planski organizovane kampanje progona i uništenja bošnjačkog stanovništva, što potvrđuju presude međunarodnih i domaćih sudova.
Sudije Haškog tribunala ove su zločine opisale kao jedne od najgorih primjera nečovječnog postupanja zbog njihove izuzetne okrutnosti, predumišljaja i brutalnosti.
Za zločine u Višegradu pravosnažno su osuđeni Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i Radomir Šušnjar, ali porodice žrtava smatraju da pravda nije zadovoljena jer mnogi učesnici zločina nikada nisu odgovarali.
Jedina osoba koja je preživjela zločin na Bikavcu bila je Zehra Turjačanin, koja je uprkos teškim opekotinama i ranama od gelera uspjela pobjeći iz zapaljene kuće. Njeno svjedočenje postalo je jedan od ključnih dokaza pred Haškim tribunalom, koji je Milana Lukića osudio na doživotnu kaznu zatvora.
Ni nakon 34 godine porodice ne traže osvetu, već istinu. Na području Višegrada još uvijek se traga za 467 nestalih osoba, dok su posmrtni ostaci 453 žrtve do sada identifikovani. Za Esada Tufekčića i desetine drugih porodica potraga neće biti završena sve dok ne pronađu makar jednu kost svojih najmilijih i mjesto na kojem će moći proučiti Fatihu najmilijima.
