Esmir Bajraktarević o budućnosti, ožiljku na obrvi, Srebrenici… “Penal sam vježbao sa bratom Osmanom, sa Barbarezom idemo daleko”

Iako je rođen i odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je nastupao za njihovu selekciju, Esmir je odbio poziv Amerikanaca kako bi igrao za domovinu svojih roditelja.

“Uvijek sam znao u svom srcu da ću igrati za Bosnu. To je za mene san”, iskren je Esmir.

Ono što Esmira čini 100% ponosnijim što nosi dres Zmajeva jeste njegovo porijeklo iz Srebrenice. Mladi fudbaler duboko suosjeća s prošlošću svoje porodice:

• Ponos i svjesnost korijena: Zna kroz šta su njegovi roditelji prošli i koliko su izgubili, što mu daje poseban motiv na terenu.
• Posjeta Potočarima: Kada je imao samo 12 godina, posjetio je Potočare i lično se suočio sa bolnom historijom svog naroda.
• Emotivni slom porodice protiv Italije: Tokom sudbonosne utakmice protiv Italije, njegova majka, brat i sestra neprestano su plakali na tribinama. Otac Osman je ostao u Americi i od prevelikog stresa nije mogao ni gledati meč, već je kradom virio kroz vrata terase.

Jedan od ključnih trenutaka koji je cijelu Bosnu i Hercegovinu podigao na noge bio je upravo penal protiv Italije. Ispred njega je stajao Gianluigi Donnarumma, zvanično jedan od najboljih golmana svijeta, ali Esmir je bio nevjerovatno smiren.

Tajna njegove hladnokrvnosti krije se u djetinjstvu. Kao mali, u dvorištu je vježbao penale sa svojim bratom Osmanom, koji mu je stalno govorio: “Zamisli da je na golu Neuer ili Donnarumma”. Kada je uzeo loptu u ruke protiv Italije, sjetio se bratovih riječi, pogodio sam ugao i upisao se u historiju.

Kroz taj penal, Esmir je demonstrirao novi pobjednički mentalitet koji su mladi igrači donijeli u svlačionicicu:

“Mi se ne bojimo nikoga. Znamo da imamo kvalitet da pobijedimo i da budemo dominantni”.

Mnogi navijači su se pitali da li je specifičan “prorez” na njegovoj obrvi dio nekog modernog trenda, ali istina je zapravo rezultat teške nezgode iz djetinjstva.

Kada je imao samo tri godine, igrajući se s loptom u kući dok su roditelji gledali film, Esmir se spotaknuo i udario glavom o oštru ivicu stolića. Nedostajao je samo jedan centimetar da trajno izgubi vid na to oko. Budući da su tek stigli u Ameriku i da otac nije imao novca za skupe ljekarske preglede, ranu su sanirali sami – trakom i papirom. Dlake na tom mjestu više nikada nisu narasle, ostavljajući trajan ožiljak koji ga danas podsjeća na težak početak i borbu njegove porodice.

Njegova sportska priča zaista podsjeća na filmski scenarij. Kao dječak u Americi, ispred kuće je šutirao loptu noseći dres Edina Džeke. Nekoliko godina kasnije, na svom zvaničnom debiju za reprezentaciju protiv Nizozemske u Eindhovenu, Esmir ulazi u igru i nakon samo par minuta asistira – upravo svom idolu Džeki!

Esmir to naziva čistom sudbinom i ističe da od Džeke svakodnevno uči, najviše o smirenosti i šampionskom mentalitetu. Velike zasluge za sjajnu atmosferu pripisuje i selektoru Sergeju Barbarezu, za kojeg kaže da je istinska legenda koja igračima ulijeva maksimalnu sigurnost da igraju svoj fudbal i ginu za dres.

Danas Esmir korača stazama velikana poput Ronalda i Arjena Robbena, razvijajući se u nizozemskom PSV-u, gdje je već osvojio dva trofeja, a svakodnevna podrška u kući mu je ponovo brat Osman.

Dolazak na Svjetsko prvenstvo u Ameriku – zemlju u kojoj je rođen, ali u dresu domovine koju voli svim srcem – za njega je kruna svega. Svjestan da je u Sarajevu i širom BiH zavladalo pravo ludilo za njegovim sličicama i dresovima, Esmir je za TRT Balkan poslao emotivnu poruku svim navijačima:

“Hvala vam za sve! Donesite tu nevjerovatnu energiju u Ameriku jer nam je to potrebno. Mi ćemo dati 100% sebe na terenu, imamo kvalitet i možemo otići jako, jako daleko”.