Znate one filmove koje možete gledati iznova i iznova, bez da vam dosade? Radnja je opuštajuća, a likovi takvi da se želite naći u njihovoj koži i zajedno s njima proživjeti cijeli scenarij. “The Devil Wears Prada” je upravo takav film, kultni podsjetnik na vrijeme kada se mnogim stvarima znao red.
Kada smo čuli da stiže nastavak, znali smo da će to biti ili pun pogodak ili potpuni promašaj. Za prvi vikend prikazivanja zaradio je više od 230 miliona, a krcate kino dvorane dale su do znanja da publiku tu nije doveo marketing, već znatiželja šta nam danas imaju ispričati likovi koji su nekada definisali pojam ambicije.
Priznanje za rad i otkaz SMS porukom u istoj minuti: Dobrodošli u 2026. godinu
Da odmah razjasnimo, film nije kopija prvog dijela, već više njegova dekonstrukcija. I dalje podsjeća na “laganicu”. Tu su moda, ljubavni momenti i domišljate replike. Ali, u dubini i nešto mnogo važnije – ogledalo u kojem svijet medija, kakav smo nekad poznavali, više ne postoji.
Andy Sachs (Anne Hathaway), za one koji su preskočili prvi dio – u početku potpuna autsajderka u svijetu mode, vraća se u ulogu ostvarena i samouvjerena. Više nije ona naivna djevojka “bez stila i smisla”, već ozbiljna novinarka koja je konačno dobila ono što je oduvijek željela – priznanje za svoj rad.
Međutim, u istoj večeri, samo nekoliko sekundi prije nego će se popeti na pozornicu i preuzeti zasluženu nagradu, čeka je hladan tuš. Otkaz putem SMS poruke. U šturom, diplomatskom obrazloženju navodi se kako “nije problem u njoj”. Jednostavno, kompanija je srezala budžet, suptilno proglasivši uposlenike tehničkim viškom. Poznato?
Tako se mala slatka Andy, u borbi za egzistenciju, vraća na mjesto gdje je sve počelo, u magazin Runway.
Odmah tu slijedi ironija – i Andy je sada, možda i po prvi put, stvarno potrebna Runwayju. Modni magazin oko kojeg se u originalnom filmu “vrtio svijet”, više nije što je nekada bio. Časopisi postaju online štivo, i samo rijetki stižu listati stranice i uživati u mirisu svježe štampe. Digitalizacija i umjetna inteligencija učinile su svoje, a kvalitet odjednom nije ono najvažnije. Runway je sada jedan u nizu brendova koji se bore za klikove i što veću vidljivost.
Na čelu svega još uvijek je Miranda Priestly (Meryl Streep), koja sa svojih 70 i kusur godina i dalje ne odustaje od posla (kako kaže – iz ljubavi, iako svi dobro znamo da se u Americi drugačije i ne može preživjeti).
I dok je u prvom dijelu bila nemilosrdna glavna urednica, koja baca vlastite kapute u lica svojih asistentica, i čiji je jedan treptaj dovoljan da se svi oko nje skamene, današnja Miranda prikazana je kao žena koja pristaje ići niz dlaku drugima, shvatajući da više ne kontroliše svijet koji je jednom sama stvorila. Njen karakter još uvijek je tu, ali svojim kaputima (kao i pravilima koje je nametnula) sada se bavi jedino ona sama.
Autoritet, šta je to? Dajte nam poremećene vrijednosti
Kada se ponovo ujedine, Miranda ne ulaže nadu u Andy, smatrajući da njene ideje o oživljavanju Runwaya pripadaju prošlosti. Nije stvar u tome da ideje nisu dobre, već da su se vrijednosti promijenile.
Ipak, Andy se ne predaje. Dok pokušava pronaći spas, kako za sebe, tako i za magazin, suočava se s realnošću. Kroz njen lik vidimo ono što mnogi novinari danas u 2026. prolaze (ili bar osjećaju), a to je da su danas manje autori važnih tema, a puno više gotovi proizvodi koji “rade” za algoritam.
Njene dileme više nisu između integriteta i karijere, nego između opstanka i nevidljivosti, a naposlijetku sve se svodi na isto: radimo li danas ono što istinski vrijedi ili samo ono što “dobro prolazi”?
Dok Andy pokušava pronaći odgovore, niz okolnosti pokazuje istu surovu istinu – koliko je svijet medija zapravo postao neizvjestan.
Mirandi pred nosom izmiče pozicija koja bi označila krunu njene karijere. Tu shvatamo da ni oni, koji su oličenje autoriteta i iskustva, više nisu sigurni. Njena riječ nije posljednja, kao nekad, a čast donošenja odluka pripada onima koji nemaju pojma o poslu, ali zato posjeduju moć i novac.
Ideja da “dobar kapital” može spasiti sve, provlači se kroz film kao opasno uvjerljiva istina pa tako i sam Runway postaje projekat koji ovisi o finansijama. U sukobima generacija, vidimo kako se iskustvo ne cijeni, nego predstavlja prepreku. Kako se znanje ne gradi, nego “kupuje”. A pozicije se ne zaslužuju, nego nasljeđuju.
Potvrđuje to i lik Emily, nekad Mirandine najsposobnije asistentice, a danas osobe koja svijet medija promatra s druge strane. Emily je postala produžena ruka savremenog tržišta – hladna, precizna i beskompromisna. Njen uspon manje je rezultat talenta, a više sposobnosti da se prilagodi novim pravilima. I, najednom, pomislite kako bi filmu bolje pristajao naziv: Đavo je odnio šalu.
Moda je i dalje spektakl, samo više nije glavna uloga
Naravno, nije sve tako crno kao što izgleda, a ovo je ipak film koji ima happy end. I da, jednako je zabavan i opuštajući, pogotovo ako sve ovo doživljavate samo kao uobičajene zaplete.
Među upečatljivim momentima je scena kada kreativac Nigel (Stanley Tucci), nakon više od 20 godina, konačno dolazi u prvi plan i biva prepoznat. Po našem mišljenju, malo prekasno, no dobro. Trud, predanost i lojalnost, poručuju nam, kad-tad se isplate. (Naročito ako ste dovoljno strpljivi.)
Uporedo dobijamo i sve ono u čemu je film briljantan i zbog čega smo ga toliko zavoljeli. Među novim likovima pojavljuju se zvijezda “Bridgertona” Simone Ashley te Lucy Liu, dok je kontrast svim dešavanjima moda. Opet viđamo sjajne kreacije, revije, bogate tkanine i siluete. Glavna razlika u odnosu na 2006. je to što trenutno manje dominira “fantazija visoke mode”, a više realni, nosivi luksuz i high street estetika. I tu opet nisu ništa slagali.
Poseban vizualni pečat daju scene iz Milana, podsjećajući na stari sjaj Runwaya, a kao iznenađenje večeri pojavljuje se Lady Gaga, vraćajući filmu nekadašnju ekstravaganciju. Naravno, i Gaga ima svoju ulogu u svemu što smo iznad spomenuli, ali pustiti ćemo vas da sami otkrijete kakvu.
Sigurno je da vas ova sjajna glumačka postava neće razočarati. Istinski se vidi da su svi uživali stvarajući ovaj projekat i da su u njega utkali (dio) sebe. Suze koje ste u očima Mirande mogli vidjeti kroz cijeli film, nisu samo potvrdile transformaciju ovog karaktera, nego nagovijestile i oproštaj Meryl Streep od uloge koja je zasigurno obilježila njenu karijeru. I bila je to možda najtužnija modna kombinacija koju smo ovaj put vidjeli.
“Everybody wants to be us”
Na kraju, ako se i dalje pitate vrijedi li pogledati ovaj dugoočekivani film i hoće li pokvariti onu “staru magiju”, odgovor je: vrijedi. I ne, neće je pokvariti. Samo će je prikazati onakvom kakva danas zaista jest. I baš zato ovaj film ne može biti promašaj.
Film vam neće servirati iluziju svijeta kakav je nekada bio, niti vas pokušati uvjeriti da se stvari mogu vratiti na staro. Svijet se promijenio, moda se promijenila, a s njom i industrija, kako ova iz filma, tako i svaka druga. Ipak, možda najbolnije je to što ni definicija uspjeha više nije ista. Negdje između tih redova, provlači se prava poenta – kako se prilagoditi, a pritom ne izgubiti sebe.
Upravo tu, kultna rečenica “Everybody wants to be us” (engl. Svi žele biti mi), koja je obilježila originalni film, dobija potpuno novo značenje. Nekad je zvučala kao trijumf, a danas joj više pristaje upitnik.
Upitnik jer, gledajući se u ogledalu koje nam donosi ovaj film, pitanje je samo jedno: Koliko se u onome što vidite prepoznajete?
