Iran je grupnu fazu završio s tri remija, a prolaz je zavisio od raspleta utakmice Alžira i Austrije. U hotelu u Tijuani igrači su slavili kada je Alžir poveo u sudijskoj nadoknadi, ali je novo izjednačenje Austrije ubrzo ugasilo nadu. Dodatni udarac stigao je i u meču s Egiptom, kada je kasni gol Shoje Khalilzadeha za vodstvo poništen zbog ofsajda.
Turnir su pratili i problemi van terena. Iranu je odbijen zahtjev da sve utakmice igra u Meksiku, baza je premještena iz Arizone, a pojedinim članovima stručnog štaba nisu odobrene američke vize. Američke vlasti odbile su i zahtjev da ekipa doputuje u SAD dva dana prije mečeva u Los Angelesu, iako su za posljednju utakmicu djelimično ublažile ograničenja.
Američki sekretar za domovinsku sigurnost Markwayne Mullin izjavio je da mu je drago što se Iran više ne vraća na turnir.
Iranski tim je u saopćenju za Associated Press odgovorio: “Činjenica da on otvoreno slavi eliminaciju Irana govori mnogo više o njemu nego o našem timu. To odražava nivo sitničavosti koji ne može tolerisati ni prisustvo nogometne ekipe na najvećoj svjetskoj sceni.”
Ekipa je tokom prvenstva izbjegavala direktne komentare o ratu, ali je odala počast žrtvama raketnog napada na osnovnu školu na početku sukoba. Igrači su po dolasku u Meksiko nosili bedževe s brojem 168, a u svlačionici stadiona u Los Angelesu ostavili su poruku mira među svim narodima.
Navijači su, uprkos svemu, izdvojili sportske trenutke za pamćenje, poput sedam odbrana golmana Alireze Beiranvanda protiv Belgije i gola Ramina Rezaeiana protiv Novog Zelanda. Selektor Amir Ghalenoei je pri odlasku poručio: “Danas napuštamo Tijuanu, ali naše srce i duša ostaju ovdje.”
