Ukrašen pozlaćenom iguanom i buketom voća s ananasom na vrhu, raskošan komad queer historije prodan je 24. aprila za 300 hiljada eura u berlinskoj podružnici njemačke aukcijske kuće Lempertz.
Porculanska vaza visoka nešto više od 116 centimetara navodno je izrađena kao dar cara Wilhelma II, posljednjeg njemačkog cara, njegovom prijatelju, princu Philippu zu Eulenburg-Hertefeldu.
Danas malo poznat, odnos između cara i princa bio je u fokusu čitavog skandala, poznatog kao Eulenburgova afera, za koju njemački historičar Norman Domeier kaže da je potresla cijelu Evropu i promijenila mišljenje javnog mnijenja o njemačkoj monarhiji.
Wilhelm II je stupio na njemačko prijestolje 1888. Kao car, bio je poznat kao nesiguran, neodlučan i nepredvidljiv vođa, opsjednut vlastitim javnim prikazom te je s vremenom postajao sve autoritarniji.
Kritike o “ulizivačkoj” bliskosti s njemačkim carem
Zu Eulenburg je bio diplomat koji je brzo napredovao u poslu i postao carev najvažniji izvanparlamentarni savjetnik.
Često je u dvorcu Liebenberg, sjeverno od Berlina, organizovao lovačka i umjetnička okupljanja za uži krug prijatelja. Kako će kasnije biti otkriveno na sudu, članovi tog kruga su Eulenburga nazivali Phili ili Philine, a cara Wilhelma Liebchen (dragi ili mili).
“Postalo je jasno i da su njegovali svojevrsni kult neoromantičnog muškog prijateljstva, a njihova je korespondencija bila ispunjena naizgled homo-erotskim iskazima prijateljstva”, piše historičar Robert Beachy u knjizi “Gay Berlin: Birthplace of a Modern Identity (Gay Berlin: Rodno mjesto modernog identiteta)”.
Krug prijatelja iz Liebenberga prezirali su brojni carevi kritičari koji su ih prikazivali kao ulizice koje zloupotrebljavaju bliskost sa carem kako bi utjecali na politiku.
Među tim kritičarima bio je i utjecajni berlinski novinar Maximilian Harden, gorljivi njemački nacionalist. Bio je uvjeren da je njemačka prijetnja ratom protiv Francuske tokom Prve marokanske krize (1905 – 1906.) odbačena kao blef jer su Francuzi dobili informacije koje su procurile francuskom ambasadoru na jednoj lovačkoj zabavi u Liebenbergu.
Skandalozna zavjera za rušenje monarhije
“Harden je smatrao da je potrebno provesti promjene i bio je prilično ciničan jer je vjerovao da mu je kao novinaru i izdavaču jedina opcija skandalizirati te ljude s ciljem njihovoga pada”, ukazao je Domeier, autor knjige “Skandal Eulenburg: Politička kulturološka historija (Njemačkog) Carstva”.
Harden je 17. novembra 1906. objavio tekst pod naslovom “Auftakt (Uvod ili Početak)”, u kojem je optužio carevo okruženje da je ispredalo niti iz nevidljivih izvora, niti koje otežavaju disanje Njemačkog carstva.
Posebno je izdvojio Eulenburga kao korumpirajući utjecaj.
“Oni ne sanjaju o svijetu u plamenu, oni su već dovoljno topli”, napisao je Harden u svom vrlo čitanom i utjecajnom sedmičnjaku “Die Zukunft (Budućnost)”.
“Toplo” je tada bio uobičajen žargonski izraz za homoseksualnost.
Eulenburg je ubrzo napustio Berlin i otišao u Švicarsku, navodno iz zdravstvenih razloga. No, nije mogao dugo izbivati te se 1907. vratio u Berlin, što je uznemirilo Hardena.
Uslijedio je niz vojnih i javnih suđenja koja su privukla svjetsku pažnju i dovela do skandala uporedivog s procesom protiv Oscara Wildea 1895. u Engleskoj zbog “grube nepristojnosti”, odnosno njegove ljubavne afere s lordom Alfredom Douglasom, kao i s Dreyfusovom aferom koja je počela 1894. i postala simbol nepravde i antisemitizma u Francuskoj.
Generalova seksualnost kao predmet rasprave u sudnici
“Zaista je fascinantno koliko je skandal podijelio njemačko društvo. Vidi se kako je Njemačko carstvo, koje je izvana djelovalo tako pompezno i raskošno, iznutra bilo slabo i nestabilno, s velikim razlikama između sjevera i juga, istoka i zapada. Skandal je te podjele potpuno razotkrio”, rekao je Domeier za Deutsche Welle (DW).
Jedno od najsenzacionalnijih suđenja u okviru afere odnosilo se na generala Kunoa von Moltkea, koji je na koncu podnio ostavku na mjesto gradskog zapovjednika zaduženog za sigurnost Berlina i tužio Hardena za klevetu.
Harden je na sudu u Berlinu tvrdio da je von Moltke, koji je u krugu Liebenberga navodno bio poznat kao Tutu, kod kuće volio nositi rumenilo i upadljive kostime, poput kimona i dugih suknji.
Von Moltkeova bivša supruga Lili von Elbe je tokom suđenja senzacionalno za neuspjeh njihovog braka okrivila njegov blizak odnos s Eulenburgom te tvrdila da je odbijao dijeliti krevet s njom.
Harden je na sud doveo seksologa Magnusa Hirschfelda kako bi ovaj dao svoje stručno mišljenje o von Moltkeovoj seksualnosti. Hirschfeld je 1897. u Berlinu osnovao Naučno-humanitarni odbor, prvu organizaciju za prava homoseksualaca u svijetu.
Na temelju svojih opažanja u sudnici ovaj je zaključio da von Moltke ima ženstvenu stranu i pokazuje “nesvjesnu homoseksualnost”. Harden je zatim oslobođen optužbi za klevetu.
Hirschfeldove teorije o rodu i seksualnosti, koje su suđenjem dospjele u širu javnost, bile su revolucionarne za svoje vrijeme. Smatrao je da je seksualna orijentacija urođena, prirodna biološka osobina, a ne životni izbor, bolest ili zločin.
“Na neki način je riječ o ranoj verziji koncepta ‘rođen takav’, kakav su kasnije zagovarali različiti emancipacijski pokreti”, istakao je historičar Frederik Doktor sa Evropskog univerziteta u Flensburgu.
Važan dio queer historije
Dosta prije svog vrhunca u periodu Weimarske republike, Berlin je već stekao reputaciju evropske prijestolnice zabave sa živahnom queer scenom.
U vrijeme kada su seksualni odnosi između muškaraca bili kriminalizovani prema paragrafu 175 njemačkog krivičnog zakona, grad je čak imao posebnu policijsku jedinicu, ne kako bi spriječila homoseksualne činove, nego kako bi zaštitila visoke društvene slojeve od mogućih ucjenjivača.
Prema Doktoru, Eulenburgova afera imala je nenamjerne posljedice za berlinsku gay scenu.
“Na kraju je dovela do većeg stepena homofobije, raširene ideje o ‘degeneraciji’, definiranja homoseksualaca kao feminiziranih muškaraca i rasprava o pooštravanju paragrafa 175, što su nacisti desetljećima kasnije, 1935., i proveli, te u konačnici i o slobodi queer muškaraca da žive svoju seksualnost”, rekao je ovaj Doktor za DW.
Homoseksualnost se počela povezivati s nedostatkom patriotizma, pa čak i s izdajom. List New Yorker Staats-Zeitung, važan glas Nijemaca u Americi, 1908. čak je preporučio “mali rat” kako bi se Njemačka riješila homoseksualnosti.
U mračnom nagovještaju nacističke Njemačke, štampa je također objavljivala antisemitske napade na Hardena, njegovog advokata Maxa Bernsteina i Hirschfelda.
“Ne možemo dopustiti da ovog njemačkog čovjeka [von Moltkea] blate Jevreji”, pisale su njemačke novine Die Staatsbürgerzeitung.
Skandal oko ružičaste suknjice i carev živčani slom
Skandal je na koncu uništio Eulenburgov ugled, a kasnije je bio i predmet tužbe za klevetu koju je pokrenuo novinar Harden.
Tokom tog suđenja jedan stariji ribar i sitni kriminalac svjedočili su da su u mladosti imali seksualne odnose s princem. Nakon što je 1909. kolabirao u sudnici, sudski su ga ljekari redovno proglašavali preslabim za suđenje. Prijatelji su ga izbjegavali sve do njegove smrti 1921.
Krug prijatelja iz Liebenberga nastavio se okupljati oko cara Wilhelma II., koji nikada nije bio daleko od nekog skandala.
Tokom jedne lovačke večere u palati Donaueschingen 1908. pruski general Dietrich Graf von Hülsen-Haeseler, šef carevog vojnog kabineta, iznenada je umro od srčanog udara dok je plesao valcer. Prema nekim izvorima, bio je odjeven u balsku haljinu i šešir ukrašen paunovim perjem, prema drugima, u ružičastu suknjicu i krunu od ruža.
Taj je događaj doveo cara, koji je već bio pod pritiskom nakon objave vrlo nediplomatskih komentara o Britancima, do živčanog sloma.
Na kraju ga je vojska tokom Prvog svjetskog rata potisnula, a 1918. je abdicirao. Posljednji njemački car umro je u egzilu u Nizozemskoj 1941. godine, piše DW.
