Novinarka Esther Solomon je autorica analize, tj. teksta naslovljenog “Afera za zastavom: Kako je Izrael izazvao buru ugostivši separatistkinju koja poriče genocid (FlagGate: How Israel Set Off a Storm by Hosting a Separatist Genocide Denier)”.
Spomenuti tekst prenosimo u cijelosti.
Velike sile ovih dana baš i ne čeznu da posjete Izrael radi prijateljskog fotografisanja i produbljivanja ekonomskih i diplomatskih veza.
To je prisililo visoke izraelske dužnosnike da stvore privid da su i dalje zaposleni i traženi, dočekujući nove strane čelnike koji su još uvijek motivirani doći u Izrael ili ih ugošćavati uz pretjeranu pompu i ceremonijalnost.
Dobrodošlica je bila za predsjednika Somalilanda, države koju priznaje samo jedna država – Izrael. Proslavite novo “zlatno doba” u odnosima Izraela i Fidžija, zemlje s 950.000 stanovnika.
Međutim, raskošan doček u Jerusalemu, koji je ranije ove sedmice priređen još jednom naizgled ezoteričnom stranom dužnosniku, otvara značajna pitanja o tome šta je motiv onome što je ostalo od izraelske vanjske politike te pruža neugodan uvid u dubinu diplomatskog dvostrukog govora vlade (Benjamina) Netanyahua.
Željka Cvijanović je članica tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, u državi uspostavljenoj Dejtonskim mirovnim sporazumom, kojim je okončan krvav rat od 1992. do 1995.
Ona je također bivša predsjednica Republike Srpske, entiteta s većinskim srpskim stanovništvom, koji čini dio Bosne i Hercegovine. Dakle, Cvijanović je na čelu države upravo zbog svoje pozicije predstavnice bosanskih Srba u tročlanom Predsjedništvu. Njene kolege predstavljaju Bošnjake i bosanske Hrvate.
No, kada su premijer Netanyahu i ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar upriličili svečani doček za Cvijanović, velika zastava, istaknuta iza mjesta rukovanja, kao i zastavice na stolu za sastanke, bile su zastave RS-a, a ne Bosne i Hercegovine.
Diplomatski gaf? Teško. To je bio namjeran pokušaj da se entitet bosanskih Srba podigne na nivo države, što je činjenično netačno, i to kroz čin političke provokacije.
Krhka bosanska država je pod pritiskom ultranacionalističkih, secesionističkih lidera RS-a, koji teže ujedinjenju sa susjednom Srbijom. U tu svrhu se vole prikazivati kao kršćanske žrtve Bošnjaka muslimana, koje karakteriziraju kao džihadiste povezane s Hamasom, ISIS-om i Iranom.
Ovdje je riječ o izvrtanju činjenica. Tokom rata, snage bosanskih Srba počinile su masovna ubistva, uključujući masakr u Srebrenici nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, što su Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde okvalificirali kao genocid, što je najgori zločin nad civilima u Evropi od holokausta.
Istaknuti lideri RS-a poriču genocid u Srebrenici dok istovremeno pojačavaju sotonizaciju Bošnjaka, koja, posebno za mnoge bosanske muslimane, odjekuje poput huškanja iz 1990-ih. Sama Cvijanović je pod sankcijama Velike Britanije zbog toga što je “veličala ratne zločince i poricala genocid u Srebrenici”.
Čak i za izraelsku vladu, koja je opustošila Pojas Gaze i prijeti da će Liban sravniti sa zemljom, još uvijek se čini malo previše očitim da tako gorljivi iredentisti i poricatelji genocida nailaze na tako topao prijem u Jerusalemu. Barem sastanak nije bio zakazan u (muzeju holokausta) Yad Vashemu.
U objavi na društvenoj mreži X koju je Cvijanović ponovo podijelila, Sa’ar je napisao da su “razgovarali o potrebi zaštite kršćanskih manjina u Bosni i Hercegovini”.
Gotovo da nema kraja teško probavljivim ironijama u ideji da je Izrael prirodni partner u odbrani kršćanskih manjina (pritom, budući da su činjenice suvišno skretanje pažnje, stanovništvo Bosne i Hercegovine je gotovo tačno napola kršćansko i napola muslimansko, što znači da “kršćanska manjina” uopće ne postoji).
Možda bi vrijedilo pitati katolike u Pojasu Gaze, čija je jedina crkva bombardovana u napadu Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u julu 2025. godine, kada je poginulo troje ljudi ili grkopravoslavce, čija je crkva bombardovana samo sedmicu nakon početka rata, kada je poginulo 18 ljudi.
Ili maronite (kršćansko stanovništvo) u južnom Libanu, čiji je jedan svećenik ubijen u izraelskom zračnom napadu u martu.
Ili kršćane na Zapadnoj obali u mjestu Taybeh, koji su izloženi organizovanom nasilju (izraelskih) doseljenika, poduprtim ravnodušnošću ili prešutnim učestvovanjem državnih institucija.
Ili redovnice i redovnike koji su izloženi svakodnevnom zlostavljanju u starom gradu Jerusalema, gdje je policija latinskom patrijarhu Jerusalema onemogućila pristup crkvi Svetog groba, što je odluka koju je Netanyahu poništio tek nakon međunarodnog protesta.
Iza poziva na odbranu kršćana krije se uobičajena matrica izraelskog i srpskog hipernacionalizma, ujedno i omiljena tema Viktora Orbana u Mađarskoj, koja služi kao dobro poznato gorivo za podršku američke desnice Izraelu.
To je ideja da su obje države posljednja linija odbrane judeo-kršćanskog Zapada od neprijateljske muslimanske invazije, da su one žrtve, a ne agresori, te da su u takvim egzistencijalnim okolnostima uobičajena pravila ratovanja tek puke igračke, a ne nužni principi.
To je poruka eksplicitno izrečena u komentaru o sastanku, koji je iznio Marc Zell, predsjedavajući ogranka (američke) Republikanske stranke u Izraelu, koji prigodno (istovremeno) radi kao registrovani lobist uime RS-a.
Hvaleći se da je imao ključnu ulogu u organizaciji sastanka Netanyahua i Cvijanović, Zell naziva nepokolebljivo proputinovski RS “kršćansko-demokratskim bedemom između radikalnog islama i srca Evrope te jednim od najdosljednijih prijatelja Izraela u svijetu”.
Zellova objava, demagoška po tonu, transakcijska po naravi, savršeno je usklađena sa širim povezivanjem Izraela i Srba, napose preko granice, u Srbiji.
Ministar vanjskih poslova Sa’ar je proslavio “ogroman korak naprijed u našim strateškim odnosima”, kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u aprilu bio u posjeti, izjavivši godinu prije toga: “Uvijek ćemo stajati uz Izrael i jevrejski narod”.
Iza prijateljskih riječi krije se prijateljska računica (korist). Već ionako bliske odbrambene veze intenzivirale su se od 7. oktobra 2023. godine. Srbijanski izvoz oružja u Izrael povećan je za čak 42 puta, na 130 miliona dolara (223 miliona KM) u 2025. godini dok se izraelska prodaja oružja Srbiji također 2025. približila iznosu od dvije milijarde dolara (3,44 milijarde KM).
Ti poslovi su potencijalno podmazani posredstvom Israela Einhorna, bliskog saradnika Netanyahua i Vučića, kojeg Izrael traži radi ispitivanja u vezi s (korupcijskim) skandalom Qatargate, ali on i dalje boravi živ i zdrav u Beogradu.
Što se tiče afere sa zastavom, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković uputio je službeni protest zbog “ozbiljnih” protokolarnih nepravilnosti Izraela, ukazujući na “neiskazivanje poštovanja prema suverenitetu, ustavnom poretku i međunarodno priznatim obilježjima” države koju predstavljaju on i Cvijanović.
Nije baš izgledno da će se Netanyahuova vlada, koja je u nizu “priznavanja separatista” od Berbere do Banje Luke, ali ne i preko Palestine, i koja je očarana narativom o “muslimanskoj invaziji”, suosjeća s poricateljima genocida i rasističkim huškačima, ima nultu toleranciju prema očuvanju ustavnog poretka Izraela i čije policijske snage hapse Izraelce koji legalno ističu palestinsku zastavu, izviniti zbog nepoštovanja jedne balkanske države, koja joj ne može ponuditi utjecaj u Moskvi, poticaj za kampanju za reizbor ili oružje za popunjavanje njezinih zaliha.
