U emotivnom i otvorenom razgovoru, Jusić se prisjetio svojih hercegovačkih korijena, majke Emine, nastanka kultnih pjesama i albuma sevdalinki, te otkrio šta za njega znače Pariz, Sarajevo i neraskidiva veza s publikom.
Ljubav prema muzici i emociji sevdaha Ibrica Jusić ponio je iz najranijeg djetinjstva, prožimajući mediteranski duh Dubrovnika bosanskohercegovačkom tradicijom.
Njegov prvi susret sa sevdahom nije se dogodio na velikim scenama, već u toplini porodičnog doma, kroz pjesme koje je slušao još kao dječak:
“Genetski, ja sam Bosanac i Hercegovac. Rahmetli majka Emina i rahmetli babo Arif su dvadesetih godina prošlog stoljeća iz Blagaja i Mostara došli u Dubrovnik. Tu im je bilo bračno putovanje, ali su ostali i podizali djecu. Babo je bio harmonikaš i uvijek je bila priča da je Emina pobjegla za harmonikaša”, navodi.
Ističe da na svakom koncertu voli reći da je sretan čovjek jer se rodio u gradu kao što je Dubrovnik.
“S jedne strane odrastali smo uz Dubrovačke ljetne igre, uz operu, pozorište i kulturu, a u našoj kući, posebno u našem dvorištu, uvijek se njegovao sevdah. Imao sam svega pet ili šest godina kada me je majka naučila pjesmu ‘Kraj tanana šadrvana'”, priča Jusić.
Pjesme kao odraz biografije
“Emocija je prisutna i u šansoni i u sevdalinki. Ja i kroz sevdalinku i kroz šansonu pričam o sebi. 98 posto pjesama koje pjevam su odraz moje biografije”, kaže kantautor.
Prisjetio se i kako je nastala pjesma “Ljubi’ sam vašu kćer”.
“Moja čuvena pjesma ‘Ljubi ‘sam vašu kćer’ nastala je iz moje stvarne velike ljubavi u Dubrovniku. Njen otac je bio protiv naše veze i govorio da se ona ne može družiti s muslimanom. Kada smo bili u Zagrebu kod pjesnika Krste Juraša, on nam je kroz priču čuo za te moje muke. Već ujutro me nazvao i rekao: ‘Evo ti tekst: Ljubi ‘sam vašu kćer’. Sve je to čista istina”, navodi dalje.
Kroz razgovor Jusić se prisjetio i drugih detalja karijere, među kojima i nastanka pjesme “Trubač sa Seine”.
“Isto tako, sa 19 godina snimio sam pjesmu ‘Trubač sa Seine’ na stihove Dobriše Cesarića, s podnaslovom ‘Matoš u Parizu’. U ono vrijeme bilo je nezgodno govoriti ‘Hrvatska, moja domovina’, ali ideš. Jer bilo je takvo vrijeme. Kad pjevam te pjesme na koncertima, ja u mislima šetam Parizom u kojem sam boravio u više navrata ukupno dvanaestak godina. Osjetim miris ulica Pariza. Ljudi prepoznaju kada si uvjerljiv i kada stojiš iza onoga što pjevaš”, priča u nastavku.
Priznaje da se bez obzira na to gdje živi u Bosni i Hercegovini osjeća kao kod kuće.
“U Bosni i Hercegovini se stvarno osjećam kao kod kuće. Živim na relaciji Split–Dubrovnik–Mostar–Sarajevo. Predivan je osjećaj ta spoznaja da te ljudi vole i poštuju. Kada u Dubrovniku mala djeca počnu tepati: ‘Adio, gospar Ibrica!’, to nema cijenu”, kaže Jusić.
Ističe i da je na vrijeme razmišljao o starosti kad je riječ o materijalnom, a kazao je i da su mu četiri bake predvidjele da će živjeti između 92 i 96 godina te se našalio: “Znači, imam još 15 godina da se za***avam”.
