Ipak, u kolektivnom pamćenju i popularnoj kulturi, drugi predsjednik Sjedinjenih Država često ostaje u dubokoj sjeni svojih harizmatičnijih savremenika.
Prije nego što je poznati biograf David McCullough objavio njegovu monumentalnu biografiju, koja je 2008. godine pretočena u fenomenalnu HBO seriju, sjećanje na Adamsa uglavnom je bilo rezervisano za historijske udžbenike, dok je u popularnoj kulturi i nacionalnoj svijesti bio gotovo nevidljiv u poređenju s Washingtonom ili Jeffersonom. Nije teško zaključiti da je taj paradoks njegove zapostavljenosti nepravedan prema unutrašnjoj logici američkog utemeljenja.
Adams nije bio vrsni filozof niti proračunati strateg, ali jeste bio politički vulkan iz Massachusettsa koji je, u trenucima kada je većina kolonija još uvijek oklijevala i tražila kompromis s Londonom, energično raspalio i progurao ideju o potpunoj nezavisnosti.
Njegov karakter bio je njegova najveća pogonska snaga, ali i njegov najveći politički limit. Adams je posjedovao vatren, eksplozivan temperament, hronični manjak strpljenja za ljudske slabosti i rigidan osjećaj za moralnu ispravnost. Ta kombinacija osobina bila je upravo ono što je Americi trebalo između 1770. i 1776. za raskid s krunom. Međutim, ista ta energija koja je zapalila iskru pobune, u godinama izgradnje države otuđila je i otjerala značajan broj njegovih saveznika, ostavljajući ga politički izolovanim na kraju karijere.
Vladavina prava ispred revolucije
Da bismo razumjeli Adamsov jedinstven položaj među osnivačima Amerike, moramo se vratiti u mart 1770. godine, u vrijeme Bostonskog masakra kada su britanski vojnici otvorili vatru na masu bostonskih građana tokom sukoba koji je izmakao kontroli, što je izazvalo nezapamćen bijes i želju za osvetom. Kao i za druge krivične prestupe, praksa je bila da se sprovede kompletan sudski proces. U atmosferi linča, niko u koloniji Massachusetts nije želio preuzeti odbranu optuženih britanskih vojnika. Niko osim advokata Johna Adamsa.
Taj čin se često površno tumači kao kontradikcija njegovom kasnijem američkom patriotizmu, ali on je zapravo bio suština njegove pravne filozofije kao fanatičnog zagovornika principa vladavine prava. Izlažući opasnosti sopstvenu bezbjednost, karijeru i ugled porodice, preuzeo je odbranu neprijateljskih vojnika i osigurao da većina optuženih bude oslobođena, dok su dvojica osuđena za krivično djelo. Njegova poznata rečenica sa tog suđenja “činjenice su tvrdoglave stvari i kakve god bile naše želje, naše sklonosti ili diktati naših strasti, one ne mogu promijeniti stanje činjenica i dokaza,“ postala je temelj onoga što danas nazivamo pravnim procesom. Adams je želio dokazati da američka revolucija ne smije biti pobuna rulje i bezakonja, već pokret zasnovan na univerzalnoj pravdi. Pokazao je da republika, ako želi preživjeti, mora suditi po zakonu čak i onima koji je tlače.
Glas koji je izgurao nezavisnost
Kada se preselio u Philadelphiju povodom zasjedanja Kontinentalnog kongresa, Adams je postao neumoljivi zagovarač nezavisnosti. Dok su delegati iz New Yorka ili Pennsylvanije kalkulisali i strahovali od totalnog rata s najmoćnijom imperijom svijeta, Adams je držao vatrene govore koji su lomili skepticizam.
Upravo je Adams bio taj koji je prepoznao političku nužnost i mudrost da se komanda nad vojskom povjeri aristokrati iz Virginije, Georgeu Washingtonu, a ne nekome bliže Bostonu. Ovim potezom je lokalni sukob iz Bostona transformisao u zajednički rat svih kolonija protiv krune jer su sada i južnjačke kolonije imale “reprezentaciju” u sukobu kroz Washingtona. On je bio taj koji je insistirao da upravo mladi Jefferson napiše Deklaraciju o nezavisnosti, shvatajući da će elegancija Jeffersonovog stila lakše proći kod naroda nego njegova sopstvena, često agresivna retorika. Adams je obavio sav teški, zakulisni i politički rad u odborima Kongresa kako bi Deklaracija uopšte došla na glasanje.
Najsvjetlija i strukturno najvažnija tačka biografije Johna Adamsa leži u činjenici da je on među najistaknutijim osnivačima Amerike bio jedan od rijetkih koji nije posjedovao robove. Što je još važnije, to nije bio rezultat geografske slučajnosti ili ekonomskih uslova nego rezultat njegovog dubokog, nepopustljivog moralnog ubjeđenja.
Adams je ropstvo smatrao ne samo ekonomski zaostalim, već suštinski pogrešnim i nespojivim s prosvjetiteljskim idealima o kojima su svi osnivači držali govore. Dok je njegova supruga Abigail Adams u pismima otvoreno kritikovala licemjerje južnjačkih vlasnika plantaža koji “traže slobodu za sebe, a uskraćuju je drugima,“ Adams je odbijao koristiti rad porobljenih Afroamerikanaca čak i kada je kupovao imanja ili kada mu je, iz praktičnih razloga vođenja domaćinstva tokom njegovih dugih odsustava, takva radna snaga bila nuđena. Za razliku od Jeffersona, čija je teorija o slobodi kapitulirala pred komforom plantaže, Adams je živio ono što je propovijedao.
Cijena tvrdoglavosti
Ta moralna i politička rigidnost uzela je svoj danak kada je Adams konačno sjeo u predsjedničku fotelju 1797. godine. Naslijediti Washingtona bila je nemoguća misija za bilo koga, a Adams je situaciju dodatno otežao sopstvenim stilom vladanja. Odbijao je da bude partijski čovjek i prezirao je frakcije unutar sopstvene vlade jednako kao i opoziciju koju je vodio Jefferson. Kada je izbila kriza s Francuskom (tzv. Kvazi-rat), Adams se našao pod velikim pritiskom: Hamiltonov kamp je tražio totalni rat i savez s Britanijom, dok je Jefferson tražio popuštanje prema Francuzima.
Uradio je ono što bi uradio samo John Adams u tom vremenu: donio je odluku koja je bila najbolja za državu, a najgora za njegovu političku karijeru. Inicirao je i ispregovarao mir s Francuskom 1800. godine, spasivši mladu državu od bankrota i uništenja u evropskim ratovima. Tim potezom je potpisao sopstveni politički kraj, jer su ga njegovi federalisti napustili, a republikanci porazili na narednim izborima. Otišao je s vlasti kao duboko ogorčen i neshvaćen čovjek, ali je iza sebe ostavio državu koja je preživjela svoju prvu veliku vanjskopolitičku oluju zahvaljujući njegovoj tvrdoglavosti.
Život Johna Adamsa podsjeća da najvažniji ljudi često nisu oni koji znaju kako da šarmiraju masu ili napišu najljepšu pjesmu, već oni koji imaju petlju da kažu neprijatnu istinu kada svi ostali šute. Njegov doprinos ustavnoj arhitekturi vlasti, od pisanja Ustava Massachusettsa koji je poslužio kao šablon za savezni Ustav, do odbrane nezavisnog sudstva, predstavlja stubove američkog sistema.
On nije bio voljen jer demokratija rijetko voli ljude koji joj stalno ukazuju na njene sopstvene iluzije i slabosti. Ali ipak, bez njegovog zapaljivog temperamenta u Bostonu i Philadelphiji, mač američke slobode možda nikada ne bi bio isukan. Njegov lik opstaje kao podsjetnik da se temelji velikih sistema ne grade samo od snova i visokih principa, već od teškog, tvrdoglavog i često usamljenog rada ljudi spremnih da budu ignorisani i gotovo zaboravljeni od vlastite historije kako bi njihovo djelo moglo nadživjeti.
Tekst je peti dio u serijalu kolumni posvećenih 250. godišnjici američke Deklaracije o nezavisnosti.
Ismail Ćidić je politolog i stručnjak za vanjsku politiku i međunarodne odnose.
