Takav je bio Zinedine Zidane, za mnoge najveći nogometni umjetnik ikada, čovjek koji je plesao na terenu i obilježio jednu eru najvažnije (sporedne) stvari na svijetu.
Njegov korak na terenu nije bio puko kretanje, bio je to potez kistom po zelenom platnu. Ipak, sudbina je htjela da najveći nogometni umjetnik svoje generacije, čovjek koji je utjelovio eleganciju i smirenost, svoju monumentalnu reprezentativnu karijeru završi scenom koja više priliči antičkoj tragediji nego sportskom spektaklu.
Od slavlja na pariškim ulicama 1998. do tišine berlinske noći 2006. godine, Zidaneov reprezentativni put bio je savršen krug. Krug koji se zatvorio jednim udarcem glavom u prsa Marca Materazzija.
Uspon na Olimp: Pariz 1998.
Zidaneov mit rođen je u ljeto 1998. godine. Francuska je bila domaćin Svjetskog prvenstva, pritisak je bio paralizirajući, a nacija je tražila heroja koji će ujediniti sve i odvesti reprezentaciju na svjetski tron. Zizou je ponudio upravo to.
Iako kroz turnir nije briljirao u svakoj utakmici (čak je zaradio i crveni karton protiv Saudijske Arabije), veliko finale protiv moćnog Brazila pretvorilo ga je u besmrtnika. Dva udarca glavom, iako mu taj segment igre nikada nije bio primarni forte, srušila su “Ronaldomaniju” i donijela Francuskoj prvi naslov svjetskog prvaka.
Te noći, njegov lik bio je projiciran na Trijumfalnoj kapiji u Parizu uz natpis “Zizou za predsjednika”. Postao je više od nogometaša, postao je simbol Francuske.
Nakon neuspjeha 2002. godine, gdje je zbog povrede odigrao tek jadan dio turnira, dok je Francuska ispala u grupnoj fazi, činilo se da je reprezentativna priča polako na zalasku. Ali, pravi umjetnici nikada ne odlaze bez upečatljive posljednje tačke.
Posljednji ples i uništavanje Brazila 2006.
Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. trebalo je biti njegov labuđi pjev. Francuska se mučila u grupnoj fazi, javnost je bila skeptična, a Zidane je već najavio penziju nakon turnira. A onda je uslijedila nokaut faza i vjerovatno najdominantniji individualni niz u modernoj historiji Mundijala.
Ono što je Zidane uradio Špancima u osmini finala, a posebno Brazilcima u četvrtfinalu, graničilo je s magijom. Protiv Ronaldinha, Kake i Ronalda, 34-godišnji maestro je izgledao kao da igra protiv dječaka u školskom dvorištu.
Lopta mu se lijepila za noge, njegovi legendarni rolinzi ostavljali su protivnike u raskoraku, a asistencija za Thierryja Henryja bila je čista poezija. Protiv Portugala u polufinalu, hladnokrvno je pogodio penal za finale.
Sve je bilo spremno za najveći holivudski završetak u historiji sporta. Umjetnik uzima svoju drugu “boginju”, trofej prvaka svijeta i odlazi u penziju.
Berlin, 110. minuta: Pomračenje uma
A onda je došao 9. juli i finale protiv Italije. Zidane je utakmicu otvorio drsko, “panenkom” s bijele tačke protiv Gianluigija Buffona. Rizik je to koji preuzimaju samo najveći nogometni genijalci ili luđaci. Lopta se odbila od prečke iza gol-linije.
Utakmica je otišla u produžetke. Umor je lomio tijela, tenzije su bile na vrhuncu. Igrala se 110. minuta kada je televizijska kamera pratila loptu na drugom kraju terena, a režiser prijenosa iznenada daje kadar Marca Materazzija kako leži na travi.
Ono što se dogodilo između dvije akcije ostat će upisano u kolektivnu svijest čovječanstva. Nekoliko uvreda upućenih porodici, sekunda u kojoj se ponos dječaka s ulica Marseillea sukobio s prgavom naravi italijanskog defanzivca i uslijedio je najčuveniji udarac glavom.
Zidane se okrenuo i svom silinom glavom udario Materazzija u prsa. Bio je to trenutak potpunog pomračenja uma. Trenutak u kojem je umjetnik, umjesto da dovrši svoje remek-djelo, uzeo čekić i razbio ga u hiljadu komadića.
Nivo šoka koji su tada doživjeli svi gledatelji bila je nevjerovatna. Cijeli svijet je gledao u nevjerici kako sudac Horacio Elizondo pokazuje crveni karton čovjeku koji je trebao biti okrunjen za kralja.
Odlazak tragičara sa zlatnim sjajem
Scena u kojoj Zinedine Zidane prolazi pokraj pehara Svjetskog prvenstva, spuštene glave, dok u pozadini blješte reflektori olimpijskog stadiona u Berlinu, jedna je od najmoćnijih i najtužnijih slika u historiji sporta.
Francuska je izgubila na jedanaesterce, a Zidane je u penziju otišao ne uz konfete i podizanje trofeja, već u tišini svlačionice, ostavljajući svoju naciju u suzama.
Nakon 12 godina magije u reprezentativnoj karijeri, golova u finalima, nevjerovatnih driblinga i titula, otišao je kao tragičar.
Ipak, s ove vremenske distance od dvije decenije to pomračenje uma zapravo je samo dodatno učinilo većim mit o Zidaneu, iako su njegov potez osudili i neki njegovi saigrači poput Liliana Thurama.
Nakon što su procurile informacije o tome šta je bio razlog Zidaneovog udarca glavom u prsa Materazzija, većini fanova je Zizou dodatno porastao u očima, pošto je ta reakcija bila rezultat uvreda na račun njegove sestre.
Zidane nije bio savršeni, programirani robot kakve danas proizvode nogometne akademije. Bio je satkan od čistih emocija, sposoban stvoriti vanserijsku ljepotu, ali i prepustiti se gnjevu i ispoljiti ga na najvećoj sceni, pred milijardama gledalaca.
Istina, pamtimo ga po Materazziju, ali ga još više pamtimo po tome što nam je pokazao da se nogomet može igrati na nivou visoke umjetnosti.
Otišao je kao tragičar, ali je ostao besmrtan.
