Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 2015. godine izgovorio rečenicu koja će ući u historiju bliskoistočne geopolitike, “Bez obzira na cijenu, nikada nećemo dozvoliti uspostavljanje države na sjeveru Sirije, južno od naše granice”, mnogi zapadni analitičari smatrali su to tek političkom parolom u trenutku kada su Sirijske demokratske snage (SDF), uz svesrdnu pomoć Washingtona, ovladavale ogromnim teritorijama i resursima.
Jedanaest godina kasnije, u augustu 2026. godine, te riječi zvuče kao precizna prognoza geopolitičke neminovnosti.
Zvaničnim objavljivanjem raspuštanja Sirijskih demokratskih snaga i njihovim potpunim utapanjem u strukture centralne sirijske države, i formalno je stavljena tačka na jedan od najambicioznijih i najkontroverznijih eksperimenata u novijoj historiji Bliskog istoka. Autonomna administracija Sjeverne i Istočne Sirije (AANES), prostrani pojas koji je obuhvatao ključna naftna polja, žitnice i strateške granične prijelaze, prestala je postojati kao nezavisni politički i vojni entitet.
Saopćenje iz Narodne palate: Kraj jedne ere
Prizor koji je u utorak obišao svijet iz Narodne palate u Damasku nosio je duboku simboliku. General Mazloum Abdi, čovjek koji je godinama bio lice kurdsko-arapskog vojnog saveza i ključni partner međunarodne koalicije protiv ISIL-a, stao je pred kamere i obratio se javnosti.
“Danas proglašavamo završetak misije Sirijskih demokratskih snaga i sa punom odgovornošću objavljujemo njihovo raspuštanje kao nezavisne vojne sile”, poručio je Abdi.
Ova izjava označila je finale višemjesečnog procesa u kojem su vojne formacije, koje su na svom vrhuncu brojale blizu 100.000 boraca, integrisane u brigade zvanične Sirijske armije. Okosnica SDF-a, Jedinice za zaštitu naroda (YPG), koje su godinama bile trn u oku zvaničnoj Ankari zbog povezanosti s Radničkom partijom Kurdistana (PKK), još ranije su započele ovaj proces.
Već u martu 2026. godine, komandant YPG-a Sipan Hamo imenovan je za zamjenika ministra odbrane Sirije za istočna područja, što je bio jasan signal u kojem se smjeru kreću tajni pregovori.
Slijed događaja koji je doveo do ove tektonske promjene ubrzan je nakon dramatičnog pada režima Bashara al-Assada u decembru 2024. godine. Dolaskom nove vlade na čelu s predsjednikom Ahmedom al-Sharaom, politička karta Sirije počela se ubrzano prekrajati. Nova vlast u Damasku postavila je ponovno uspostavljanje punog državnog suvereniteta na svakom pedlju zemlje kao svoj apsolutni prioritet.
Iako su Kurdi godinama uživali zaštitu Sjedinjenih Američkih Država, globalni politički prioriteti Washingtona radikalno su se promijenili. Američka administracija postepeno je preusmjerila fokus na stabilizaciju odnosa s novom centralnom vladom u Damasku, ostavljajući SDF bez ključnog vanjskopolitičkog oslonca.
Prekretnica se desila u januaru 2026. godine, kada su vladine snage izvedenom vojnom operacijom preuzele kontrolu nad većim dijelom teritorije koju su prethodno držale kurdske snage.
Suočeno s vojnim pritiskom s jedne i neizbježnom turskom prijetnjom s druge strane, rukovodstvo SDF-a prihvatilo je sporazum o postepenoj integraciji vojnih, sigurnosnih i civilnih struktura u sastav države.
Demontaža paralelnih struktura: Nafta, zatvori i granice
Proces integracije nije obuhvatio samo predaju naoružanja i promjenu uniformi. AANES je u protekloj deceniji izgradio kompletne paralelne institucije, od lokalnih skupština, preko sigurnosnih službi, pa sve do upravljanja ključnim ekonomskim resursima.
Sve te strukture sada se vraćaju pod direktnu kontrolu ministarstava u Damasku.
Najveći izvori sirijskog energetskog bogatstva u pokrajinama Deir ez-Zor i Hasaka ponovo su u nadležnosti Ministarstva nafte i mineralnih resursa. Strateški prolazi prema Iraku i Turskoj predati su državnim graničnim službama i carini.
Objekti u kojima se nalaze hiljade zarobljenih pripadnika ISIL-a i njihove porodice (uključujući zloglasne kampove poput Al-Hola) prešli su pod upravu Ministarstva unutrašnjih poslova i Sirijske armije.
Ovim potezima ponovo je uspostavljen jedinstven ekonomski i administrativni prostor Sirije, čime je eliminisana ekonomska samostalnost sjeveroistoka zemlje.
Iz turske perspektive, raspuštanje SDF-a predstavlja diplomatsku i stratešku pobjedu višedecenijskog kontinuiteta. Erdoganove tvrdnje iz 2015. godine o tome da Ankara neće tolerisati nikakav “kurdski koridor” niti državnu tvorevinu uz svoju južnu granicu pokazale su se kao okosnica turske vanjske politike, koja je na kraju ostvarena kombinacijom vojne sile, diplomatskog pritiska i promjene geopolitičkih okolnosti.
Za kurdski narod u Siriji ovo predstavlja kraj jedne epohe pune velikih očekivanja, ali i početak nove, pragmatične borbe. Kako je naglasio Mazloum Abdi u svom posljednjem obraćanju, fokus se sada pomjera s oružane autonomije na borbu za politička i ustavna prava Kurda u okviru pravnog sistema Sirije.
Razgovori koje su Ahmed al-Shara, Abdi i Ilham Ahmed (kopredsjedavajuća za vanjske odnose AANES-a) vodili neposredno prije zvanične objave raspuštanja ukazuju na to da će Damask morati ponuditi određeni stepen kulturne i lokalne samouprave kako bi osigurao dugoročnu stabilnost.
Nakon skoro decenije i po sukoba koji su razorili Siriju, raspuštanje SDF-a nosi jasnu poruku: era podjele i fragmentacije zemlje je završena. Uspostavljanjem kontrole centralne vlasti nad istokom zemlje, Sirija ulazi u fazu obnove, ali i suočavanja s teškim političkim pitanjima unutrašnjeg uređenja.
Iako je vizija autonomne Rojave kao samostalne vojno-političke jedinice otišla u historiju, ostaje da se vidi kako će nova vlast u Damasku balansirati između potrebe za čvrstom centralizacijom i realnosti u kojoj multietnički sjeveroistok zahtijeva uvažavanje svojih specifičnosti.
Ono što je sigurno jeste da su karte na Bliskom istoku ponovo promiješane, a tursko geopolitičko “ne” iz 2015. godine dobilo je svoj konačni epilog na terenu Sirije 2026. godine.
