Bebu Fatimu Muhić nije spasilo ni to što je imala tek nekoliko dana, ni plač niti apsolutna čistoća jednog bića. Zlo nije marilo za to.
Pronađena je u kesi uz još pet tijela u masovnoj grobnici. Sve to je irelevantno za hiljade onih koji danas ljube sliku s likom zločinca, koji bale baklje i uzvikuju riječi poštovanja prema onome koji je stajao na čelu zapovjedništva odgovornog za hiljade protjeranih, spaljenih, ubijenih i razbacanih prvo u primarne pa sekundarne pa i u tercijarne grobnice. Jer trebalo je sakriti tragove zločina.
Iako se mnogo govori o tome da li će ratni zločinac Ratko Mladić dobiti državne počasti prilikom sahrane te da li će Srbija krenuti tim putem, u konačnici nije ni važno. Zločinac Mladić je već dobio počasti i to s terena, od hiljada ljudi koji žive među nama i dive se zlu. Iako ono što je radio Mladić nije ni herojski ni generalski, nije ni važno. Hiljade građana, kako starijih, tako i mlađih, kako pozicije, tako i opozicije odaje mu pijetet.
To znači da se kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regiji, u 30 godina nakon završetka rata milimetra nismo pomjerili naprijed u suočavanju s prošlošću. I kako onda na tim temeljima graditi normalnu i stabilnu budućnost? Kako iskreno izgrađivati temelje budućnosti kada su ti temelji truhli? Jer trideset godina, trideset generacija je učilo i dalje uči da su osuđeni ratni zločinci heroji. Veće državne počasti zločincu Mladiću i ne trebaju, one su utkane u desetine generacija odgojenih i obrazovanih na laži i slavljenju zločina.
I nikakvo obustavljanje pregovora Evropske unije sa Srbijom ne može biti kazna zbog odnosa prema Ratku Mladiću, kada je društvo zatrovano njegovim nedjelima i kada se to isto društvo ne stidi onoga za što je osuđen. I ne samo da se ne stidi, već doslovno slavi kult smrti.
Uz određene izuzetke, prije svega iz Srbije, poput opozicionih političara Balše Božovića ili Marinike Tepić, ili nekih drugih javnih ličnosti, ostatak zvanične Srbije i skoro u potpunosti entiteta Republike Srpske postoji jedinstven stav – zločinac Ratko Mladić je heroj. Nema tu posebne razlike između vlasti i opozicije iz RS-a, kao ni hrabrosti da se pogleda istini u oči. I upravo to je realnost i osnova značajnog dijela društva koje treba da pregovara i s Evropskom unijom i gradi bolju budućnost.
Postoje i oni koji se trude da relativizacijom iskažu stav pa naglašavaju da su svi isti. Upravo su to temelji koji su realnost jednog izgubljenog društva, koje je i svoje obrazovanje pripremilo za hranjenje narativa koji blagonaklono gledaju na ratne zločince. Svi silni projekti, milioni maraka uloženih u suočavanje s prošlošću i stvaranje pretpostavki za bolju budućnost su bačeni. To pokazuju skupovi po mnogim gradovima entiteta RS.
