Na lokalitetu Bukva, jednom od mjesta najvećeg stradanja Bošnjaka na trasi Marša mira, reporter N1 razgovarao je s Rahmanom Nukićem, predsjednikom Skupštine opštine Zvornik. Na mjestu gdje je u julu 1995. godine ubijeno oko hiljadu ljudi, Nukić je podijelio potresnu priču o gubitku deset članova svoje najuže porodice, među kojima su bila i djeca od tri, pet i sedam godina.
“Ovo je svakako jedno od najemotivnijih mjesta, ne samo ovo nego i nastavak ove kolone do Buljima. Tamo je jedno od najvećih stradanja Bošnjaka”, rekao je Nukić.
Kazao je da je u genocidu izgubio deset članova uže porodice – braću, bratiće, snahe…
“Ja sam jedan iz porodice koji je izgubio deset članova uže porodice. Od četiri brata ubijena su tri, izgubio sam troje djece od te braće, djecu od tri, pet i sedam godina, jednu snahu, jednu snahu koja je bila teški invalid i brata koji je bio teški invalid. Takve su okolnosti bile na mjestu dešavanja da sam izgubio najuže članove porodice”, rekao je.
Dodao je da njegova porodica, nažalost, nije jedina koja je doživjela takvu tragediju.
“Nažalost, nisam jedini. Mnogo ljudi je izgubilo više članova porodice i doživjelo slične porodične tragedije”, kazao je.
Dva brata nikada nije našao, od jednog su našli dijelove i ukopali su ga.
Djeca od tri, pet i sedam godina
Nukić je govorio o ubistvu bratića koja su stradala od granata.
“To su djeca moje braće – Mirnes (3) , Selvira (5)i Selvir (7). Imali su tri, pet i sedam godina. Bila su jako mala djeca. Stradala su od granata”, rekao je.
Dodao je da je upravo prostor između Kamenice i Srebrenice obilježio njihove smrti.
“Ovaj prostor od Kamenice do Srebrenice obilježio je njihove smrti”, kazao je.
“Našli smo Mirnesa živog pored mrtve majke”
Najteži dio svog svjedočenja Nukić je posvetio trogodišnjem Mirnesu.
Ispričao je da je porodica pokušavala iz Kamenice stići prema Tuzli, ali su nakon zasjede u noći bili primorani vratiti se prema Srebrenici.
“Mirnes, najmlađi od to troje djece, imao je tri godine. Pokušavali smo iz Kamenice prema Tuzli, ali je u junu bila zasjeda tokom noći. Vratili smo se i krenuli prema Srebrenici”, prisjetio se.
Te noći, oko deset sati, pala je granata.
“Granata je ubila njegovu majku, dok je Mirnes teško ranjen. Geler ga je pogodio u jednu rukicu, a desna noga bila mu je gotovo otkinuta u predjelu koljena”, rekao je.
Sutradan su ih pronašli.
“Našli smo ga oko dva sata sa mrtvom majkom. Bio je sav iskrvario, ali je još davao znakove života”, ispričao je.
Odmah ga je uzeo u naručje i pokušao odnijeti do Cerske, gdje se nalazila prva ambulanta.
“Međutim, u Drču mi je jednostavno izgubio dah. Prislonio sam svoje lice na njegov nos i tada sam vidio da više ne diše. To su bili njegovi posljednji znaci života. To me najviše traumira. Kada vidite da je ubijeno dijete od tri godine… Meni je najveće poniženje bilo kao čovjeku da nosim dijete, pokušavam ga spasiti, a onda mi ono umre na rukama. Izgubi dah, izgubi život, a onda ga morate ukopati”, prisjetio se.
Djevojčica je ostala uz raskomadano tijelo svoje majke
Prisjećajući se iste noći, Nukić je ispričao da je Mirnesova majka iza sebe ostavila dvije kćerke.
“Jedna djevojčica, koja je imala deset godina, otišla je uz kolonu koja je bježala. Druga je ostala na mjestu gdje je pala granata.”
Kada je svanulo, zatekla je raskomadano tijelo svoje majke.
“Ona je skupljala dijelove tijela svoje majke i govorila: ‘Majko, majko, stiže nas’, jer je shvatila da je kolona otišla i da ljudi bježe”, rekao je.
Nukić kaže da su se vratili nakon što su dobili informaciju da je na tom mjestu pala granata.
“Dobili smo informaciju da je pala granata i da su neki ljudi poginuli. Vratili smo se otprilike kilometar nazad da vidimo šta se dogodilo. Našli smo ih tamo gdje su bili mrtvi. Djevojčica se krila uz majku kada smo došli”, ispričao je.
Dodao je da je u pokušaju da pomogne porodici poginuo i njihov komšija Sabit.
“Moj komšija Sabit bio je veoma pažljiv prema mojoj porodici. Pokušao je prići nakon prve granate, ali je pala druga granata i poginuo je na licu mjesta”, rekao je.
Nukić kaže da su iste noći morali ukopati Mirnesa i njegovu majku.
“Mezarje se granatiralo. Cijelo selo bilo je osvijetljeno obilježavajućim raketama, a potom su granatirali područje kojim su se civili kretali i bježali prema Srebrenici.”
Zbog toga ih nisu mogli ukopati na mezarju.
“Ukopali smo ih između deset i jedanaest sati navečer, u jednoj njivi pored mezarja”, rekao je.
“Najveći bol doživio sam kada sam otvorio njegov kabur”
Nakon povratka u Kamenicu porodica je izvršila ekshumaciju kako bi posmrtne ostatke prenijela u mezarje.
Nukić kaže da je tada doživio možda i najveću bol.
“Bio je to tako mali kabur… Na njegovim kostima našao sam njegove male čizmice. Bio je još u odjeći u kojoj smo ga ukopali.”
Od dječakovog tijela, kaže, ostalo je tek oko kilogram kostiju.
“To je bilo možda kilogram kostiju. Tijelo je već istruhlo. Stradanje je bilo početkom 1993. godine, a ekshumirali smo ga 1999. godine, kada smo se vratili u Kamenicu”, rekao je.
“Kada vidim šest hiljada ljudi, pomislim da je toliko ljudi ovdje izgubilo život”
Iako Marš mira prolazi istom trasom svake godine, Nukić kaže da emocije ne blijede.
“Svaku kolonu osjećam. Nikada nije manje emotivna, nego je svake godine sve emotivnija, posebno ovaj dio od Bukve do Buljima”, rekao je.
Kaže da svaki pogled na učesnike Marša mira vraća sjećanja na ono što se na ovom prostoru dogodilo.
“Kada danas vidite oko šest hiljada ljudi, pomislite da je upravo toliki broj ljudi na ovom potezu izgubio život. Posebna je emocija kada vidite učesnike iza sebe, a znate šta se ovdje dešavalo i koliko je ljudi stradalo. Svaki čovjek koji zna razmjere tog stradanja mora biti emotivan”, poručio je Rahman Nukić.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Pratite nas na društvenim mrežama
