U pismu datiranom na 18. juni 2026. godine, koje je javnosti postalo dostupno kroz zvanični dokument, iranski lider je iznio suzdržan, ali strateški stav Teherana prema ovom neočekivanom diplomatskom preokretu.
Hamenei je u svom obraćanju strastvenoj i lojalnoj naciji Irana istakao da su iranski zvaničnici uložili ogromne napore vođeni dobrom voljom, ali je istovremeno oštro komentarisao poziciju Washingtona.
“U procesu dostizanja ove faze, nadležni zvaničnici su, iz iskrene zabrinutosti i dobre volje, uložili velike napore, a naravno, američki predsjednik je bio taj koji je, iz očaja, iskoristio sve vrste pritisaka i utjecaja da bi do ovoga došlo”, navodi se u poruci vrhovnog vođe.
Posebno je zanimljiv dio pisma u kojem Hamenei priznaje da je lično imao drugačije mišljenje o pregovorima s Amerikom, ali da je na kraju popustio pod jasnim uslovima i garancijama koje je dobio od izvršne vlasti.
Iako je iz principijelnih razloga imao potpuno drugačiji pogled na cjelokupnu situaciju, vrhovni vođa je ipak dao zeleno svjetlo za sporazum. Na ovakav potez se odlučio tek nakon što mu je predsjednik Irana, u svojstvu šefa Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, čvrsto garantovao zaštitu prava iranske nacije, kao i Fronta otpora.
Jasna crvena linija za Teheran i dalje postoji, s obzirom na to da je iranski predsjednik izričito obećao da se država ni u kojem slučaju neće povinovati ukoliko američka strana u nastavku pregovaračkog procesa postavi pretjerane ili ucjenjivačke zahtjeve.
“Od ovog trenutka, mi, odnosno vi, ponosna nacija, i ovaj ponizni sluga, čekat ćemo realizaciju pomenutih uslova”, poručio je Hamenei.
Iranski lider je poslao jasnu poruku domaćoj javnosti, ali i Washingtonu, da predstojeći direktni sastanci ne znače kapitulaciju ili popuštanje pod pritiscima.
“Međutim, samo po sebi je očigledno da pregovori uživo koji će se održati u budućnosti neće značiti prihvatanje pozicije neprijatelja”, zaključio je Vrhovni vođa, završavajući pismo molitvama za pobjedu i trijumf “časne iranske nacije”.
Ovo obraćanje jasno pokazuje da, iako je Teheran pristao na potpisivanje memoranduma o kojem je govorila i američka strana, unutar Irana i dalje vlada duboko nepovjerenje prema Washingtonu, a sudbina sporazuma zavisit će isključivo od ispunjavanja postavljenih uslova.
