U tom obračunu ubijen je Mirko Rimac, a ranjeni su Iva Jurić i Berigoj Vukojević, inače sin tadašnjeg ustavnog sudije Vice Vukojevića.
Kako piše portal Index.hr, vrijeme je sada postalo ključni faktor u ovom maratonskom procesu. Prema podacima iz predmeta, apsolutna zastara krivičnog gonjenja nastupa 9. oktobra. To u praksi znači da od današnjeg ročišta do konačne zastare pravosuđu ostaje svega 38 dana.
Predmet je početkom ove godine preuzela sutkinja Dijana Rizvić, koja je čak peta sutkinja zadužena za ovaj slučaj, a za prvo ročište pozvana su samo tri svjedoka.
Prema izmijenjenom Krivičnom zakonu, za djela za koja se može izreći više od deset godina zatvora, zastarni rok iznosi 25 godina. Međutim, ukoliko je prije isteka tog roka donesena prvostepena presuda, rok se produžava za još dvije godine. U ovom slučaju, takva presuda je već jednom bila donesena.
Gilja je 2009. godine, gotovo deceniju nakon pucnjave, osuđen na sedam godina zatvora. Sudsko vijeće je tada zaključilo da je on pucao, a Vrhovni sud je tu presudu potvrdio. Ipak, Ustavni sud ju je naknadno ukinuo zbog povrede Giljinog prava na odbranu.
Naoružani gosti i namještanje krivice
Ubijeni Mirko Rimac bio je kanadski Hrvat koji je u Zagreb doputovao kako bi gledao fudbalsku utakmicu između Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije. Kobne večeri došlo je do sukoba unutar i ispred kafića, a okolnosti su od samog početka bile izuzetno složene.
Penzionisani general HVO-a Ivan Andabak, koji se te večeri zatekao u kafiću, na jednom od ranijih suđenja je procijenio da je “barem 80 posto” prisutnih u lokalu bilo naoružano, ističući da su tu uglavnom sjedili pripadnici tajnih službi, vojske i policije.
Jedno od najspornijih pitanja cijelog slučaja je uloga Domagoja Novaka. Dok je Gilja bio u bjekstvu, Novak je priznao da je on pucao i predao je pištolj kojim je, prema balističkom vještačenju, zaista ubijen Rimac. Gilja se hrvatskom pravosuđu predao 2001. godine i od početka tvrdi da nije kriv. Iako je odbrani Novakovo priznanje i danas ključni adut, sud ga 2009. godine nije prihvatio, uz obrazloženje da svjedoci Novaka nisu vidjeli na mjestu pucnjave.
Dodatnu misteriju unio je iskaz Igora Mikole. On je na sudu naveo da mu je Lulzim Krasniqi (ubijen u Zagrebu 2006. godine) dan nakon pucnjave rekao da je pucao “dečko koji je bio s njim u društvu”, a da ubistvo “žele namjestiti Kreši (Gilji)”.
Nakon gotovo 27 godina od zločina, protok vremena uzeo je svoj danak. Kada je ranjeni Berigoj Vukojević ponovo svjedočio dvadesetak godina nakon pucnjave, priznao je da se više ne sjeća detalja ni nakon kojeg je pucnja pogođen, dodavši da nije vidio ko je pucao.
Odbrana je i ranije upozoravala na problem slabljenja sjećanja svjedoka, tražeći 3D rekonstrukciju događaja i saslušanje dodatnih svjedoka. Tužilaštvo se tome protivilo, pravdajući to sprečavanjem odugovlačenja postupka.
Kao konačni apsurd ovog procesa, novo vještačenje pokazalo je da Krešimir Gilja uopće nije raspravno sposoban. On trenutno nije ni dostupan hrvatskom pravosuđu, pa će se ova trka sa zastarom, ukoliko je uopće moguća, voditi suđenjem u njegovom odsustvu.
