Premda je mnogima prva asocijacija na Mirelu Lambić serija “Žene s broja 13” i njen lik Zaze, ova glumica je godinama prepoznatljivo lice u teatru. Mnogi ne znaju da je tokom 15 godina uporedo s radom u pozorištu borila bitku s autoimunom bolešću.
Bh. glumica dio je glumačke postave nove predstave “Kazimir i Karolina”, koja je rediteljski prvijenac mlade Isidore Ratković. Nastala je na osnovu djela Ödöna von Horvatha, a predstavlja gorku komediju o tome kako se mali ljudi gube u velikim krizama.
Predstava “Kazimir i Karolina” bit će premijerno odigrana 25. maja u SARTR-u, a repriza je zakazana za 26. maj. Ulaznice možete nabaviti na karter.ba ili blagajni pozorišta.
Najavljujući predstavu, iz SARTR-a su istaknuli koliko rezonuje s našim društvenim trenutkom, a o samoj atmosferi, radu na ovom komadu, ali i privatnoj borbi, Mirela Lambić je govorila za Klix.ba.
“Horvath piše o vremenu krize u Njemačkoj između dva rata, ekonomske, moralne, socijalne krize. Ona se podudara s krizom u kojoj mi živimo, sa slikom svijeta nad kojima se nadvijaju tamni oblaci fašizma, siromaštva, vladavine sile. Likovi u djelu su redom gubitnici – siromašni, nezaposleni, sitni lopovi, a naročito su u takvom društvu u lošem položaju žene, koje su izložene svakoj vrsti nasilja i iskorištavanja. Dramaturginja Vedrana Božinović napravila je adaptaciju teksta koja je osavremenjena i koja te sličnosti između dva perioda ističe”, kaže.
Kako je “Kazimir i Karolina” ekspresionistički komad, Lambić ističe da prikazuje unutrašnja stanja ljudi u vrlo oštrim krizama, ljude koji gube kontrolu nad sobom jer ih društvo ponižava i uništava.
“Žanr predstave sadrži mnogo elemenata groteske i mislim da je to odličan način da se prikažu ovako veliki ljudski lomovi i veliki socijalni potresi”, pojašnjava.
Umjetnik mora biti samokritičan i vrlo objektivan prema samom sebi
Uzevši u obzir da je Isidori Ratković ovo rediteljski debi, Mirela Lambić je podijelila i kako je izgledalo raditi s njom te navodi da se nada da je neka od svojih uvjerenja uspjela prenijeti na nju.
“Isidora je mlada djevojka, uzrasta moje kćerke Eve i na neki način sam u ovom procesu imala doživljaj nje kao dijela generacije koju dobro poznajem. Volim mlade ljude, uvijek sam rado podržavala mlade umjetnike i radila s njima; većina njih su danas odrasli i uspješni ljudi. Oni me na neki način osvježavaju i ne dopuštaju mi da starim”, navodi. U nastavku dodaje:
“S prijateljima svoje kćerke uvijek uživam u razgovorima. Mislim da Evi nikad nisam bila subjektivna i beskritična majka, važno mi je bilo da i ja budem kritična prema njenom radu i razvoju (Eva je pijanistica, trenutno studira na akademiji u Češkoj) ali i da je naučim da umjetnik mora biti samokritičan i vrlo objektivan prema samom sebi. Nadam se da sam nešto od takvih svojih uvjerenja prenijela i Isidori kroz ovaj proces rada”.
Osvrnula se i na to koliko priča koja je smještena u period između dva svjetska rata može poistovjetiti s današnjim društvom.
“Prepoznala sam to odmah, čitajući originalni komad. Vrlo je jasno da vrijeme o kome Horvath piše jako podsjeća na naše vrijeme, a sudbine ovih likova – marginalaca i anonimusa čine se vrlo poznatim iz okruženja u kome živimo. To rezoniranje pojačano je dramaturškom obradom, koja specifičnim postupcima aktualizira ovaj tekst i čini ga savremenim”, navodi.
Premda je Mirela Lambić godinama prepoznatljivo lice u teatru, ono što mnogi ne znaju, jeste da je godinama vodila borbu s bolešću.
“Zanimljivo je i čudno da ja zapravo, bolujući godinama, nikad nisam prestala raditi. Dešavalo se stalno da mi se zdravstvena kriza desi ljeti, za vrijeme godišnjih odmora – moždani udari i operacija srca, a onda se dovoljno oporavim da s početkom sezone mogu ponovo na scenu. To je sigurno bila jedna od stvari koja mi je davala snagu – ljubav prema svom poslu i ta stalna borba da budem u stanju da ga radim”, priča.
Istaknula je kako je druga izuzetno važna stvar u njenom oporavku bila kćerka Eva.
“Kad sam imala prvi moždani udar, Eva je imala samo četiri godine i u svakom trenutku sam mislila na to da moram živjeti, ne smijem se predavati jer me Eva treba. I danas mi se čini da svaku zdravstvenu krizu prevazilazim lakše uz podršku svoje kćerke, koja je izrasla u brižnu i zrelu djevojku”, kaže.
Nakon prvog moždanog udara potpuno sam izgubila sposobnost govora
Mirela je doživjela nekoliko moždanih udara koji su bili posljedica autoimune bolesti, a njena borba s njom trajala je 15 godina. Bez obzira na to ističe da nikad nije pomislila da odustane od profesije.
“Možda zvuči čudno, ali nikad nisam razmišljala o odustajanju od profesije. Očito se ja toliko identificiram sa svojom glumačkom ličnošću da ni u najgorim trenucima nisam pomišljala da tražim drugo zanimanje. Nakon prvog moždanog udara potpuno sam izgubila sposobnost govora. Nakon nekoliko mjeseci konsultacija sa doktorima i logopedima rečeno mi je da nema nade da ponovo progovorim. Taj dan i tu neprespavanu noć neću nikad zaboraviti”, pojašnjava.
Ističe kako se nije željela pomiriti s tom “presudom”:
“Samo sam se sjetila brojnih govornih vježbi koje smo na studiju glume radili za poboljšavanje artikulacije. Sama sam uporno radila te vježbe i sama progovorila. Iza svega je stajala, naravno, prvenstveno želja da svojoj kćeri budem zdrava i funkcionalna majka, ali i uvjerenje da se moram vratiti poslu koji toliko volim”.
Na pitanje šta ju je višegodišnja borba s bolešću naučila kaže da je osvijestila koliko je zapravo važno zdravlje.
“Naravno, žalim zbog mnogih propuštenih prilika. U trenutku kad sam dobila prvi moždani udar bila sam na neki način na vrhuncu karijere – radila sam mnogo i u pozorištu, na filmu i na televiziji i baš tada je to sve moralo biti prekinuto, ili barem nastavljeno nužno manjim intenzitetom. Ta petnaestogodišnja borba mi je osvijestila da mlad i zdrav čovjek ne misli na svoje zdravlje, a ono je najvažnije, zdravlje je uslov da živimo i ostvarujemo svoje snove. Sigurno sam zbog bolesti propustila mnoge lijepe uloge na filmu ili u pozorištu. Ipak, najvažnije je da radim i dalje, i još uvijek sebi volim da kažem da je ono najbolje tek preda mnom”, navodi.
O svojim željama za budućnost, Mirela Lambić kaže:
“Svaka glumica ima mnogo profesionalnih želja, likova o kojima mašta, reditelje s kojima bi voljela raditi, ali mene je bolest naučila da je najbolje svoje želje zadržati u okviru svoje intime, a o njima govoriti tek kad se (i ako se) ostvare”.
“Želim da moja Eva uspješno završi akademiju i da ostvaruje svoje pijanističke snove, da živi lijepim životom okružena sjajnim ljudima, koje srećom već ima. Želim sigurno i da uživam u svom poslu i uspješno ga radim još dugo godina”, zaključila je.
