Svi smo znali da biologija ne prašta i da niko ne igra vječno. Pa ipak, kada su se pojavile te riječi “2. oktobra, protiv Švedske, odigrat ću svoju narednu i posljednju utakmicu”, nešto se steglo u grudima cijele jedne nacije.
Edin Džeko se oprašta od reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Nisu to samo vijesti iz svijeta sporta. Ovo je nešto mnogo dublje, teže i veće od nogometa. U zemlji u kojoj smo rijetko oko čega saglasni, u kojoj nas svakodnevno dijele, lome i uvjeravaju da ne možemo zajedno, Džeko je godinama bio naš jedini neupitni konsenzus. On nije bio samo kapiten. On je bio naš prkos, naš ponos, naš dokaz da iz blata i ruševina možemo stići do zvijezda. Kada bi Edin navukao taj dres, nismo gledali samo vrhunskog napadača. Gledali smo refleksiju onoga što Bosna i Hercegovina može i treba biti. Bili smo jedno.
Srce koje nije znalo za umor
Pročitajte samo šta piše, kako se oprašta jedan velikan.
“Ništa u mojoj karijeri ne može se porediti s ponosom koji sam osjećao svaki put kada sam obukao taj dres. Ništa”, poručio je.
I to kaže čovjek koji je pokorio Njemačku, Englesku, Italiju, koji je tresao mreže najvećim klubovima svijeta. Ali ništa od tog glamura, miliona i reflektora Lige prvaka nije mu moglo zamijeniti onaj osjećaj kada stane pred zastavu i čuje himnu domovine.
Od one prve utakmice protiv Turske prošlo je dvadeset godina. Generacije su odrasle uz njegov lik. Sjetite se samo gdje ste bili one noći kada smo otišli na Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Sjetite se njegovih golova koji su nas tjerali da trčimo na ulice, da se grlimo sa strancima, da plačemo od sreće. Te emocije, kako i sam kaže, zauvijek ostaju u srcu. Dao nam je 151 utakmicu. Davao je sve od sebe, svaki put. Sve. Ako je dočekao 40. godinu u nacionalnom dresu, to je zato što njegovo srce nije znalo za umor kada je u pitanju domovina.
Zato danas svi pišu o njemu. Pogledajte društvene mreže, portale… Opraštaju se ljudi koji nikada nisu pogledali 90 minuta nogometa u životu. Opraštaju se majke, djedovi, radnici, djeca… Svi osjećaju da odlazi jedan dio nas. Odlazi čovjek koji nas je činio ponosnima kada je to bilo najteže. Svi ti oproštaji, sva ta kolektivna tuga i neizmjerna zahvalnost, govore samo jedno. Džeko je vrhunac svega. Više od ovoga ne može. On je prešao igricu, ne samo nogometnu, nego i ljudsku. Postao je simbol svega što vrijedi u ovoj državi.
Nemojte se stidjeti suza dok čitate njegove oproštajne riječi. Te suze su dokaz da smo imali privilegiju živjeti u eri Dijamanta.
Kolektivni zagrljaj nacije
Drugog oktobra, protiv Švedske, neće se igrati samo nogometna utakmica. Bit će to kolektivni zagrljaj jedne nacije i njenog najvećeg sina. Edin nas je zamolio samo jedno. Da te večeri budemo uz njega, da zajedno podijelimo još jednu, posljednju emociju. Da ga ispratimo onako kako dolikuje čovjeku koji je dres volio od dječačkih dana i koji će ga voljeti do kraja života.
Nemamo pravo na izgovore tog 2. oktobra. Dužni smo mu pune tribine, dugujemo mu svaki dlan, svako grlo i svaku suzu radosnicu. Jer, kapitenu, ti si nama dao sve. I više od toga.
Hvala ti, Edine, što si nam dozvolio da sanjamo. Tvoj reprezentativni let je završen, ali nebo koje si nam otvorio ostaje zauvijek.
