Svoje obraćanje započeo je sa sjećanjem kako je prije 31 godinu bio 19-godišnjak zarobljen u onome što su Ujedinjene nacije proglasile “sigurnim područjem”.
“Prije rata, živio sam jednostavnim životom u selu u blizini Srebrenice. Pješačio sam u školu sa svojim bratom blizancem Huseinom. Dijelili smo djetinjstvo, snove i nade za budućnost. Kao i mnogi drugi u Bosni i Hercegovini, vjerovali smo da će naše živote oblikovati prilike, a ne rat. Kada je sukob počeo, moja porodica je postala izbjeglica u vlastitoj zemlji. Tražili smo sigurnost u Srebrenici zajedno s desetinama hiljada drugih. Ali Srebrenica nije bila sigurna”, ispričao je danas Hasanović u Ujedinjenim nacijama.
Prisjetio se i kako je više od tri godine sa svojom porodicom živio pod opsadom trepeći glad, granatiranje, bolesti i stalni strah.
“Ipak, držali smo se nade. Kada su Ujedinjene nacije proglasile
Srebrenicu sigurnim područjem 1993. godine, vjerovali smo da nas svijet nije napustio. Pogriješili smo. U julu 1995. godine, sigurna zona se raspala. Više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka je sistematski ubijeno, dok su hiljade žena, djece i starijih osoba prisilno protjerane. Imao sam devetnaest godina kada sam se pridružio koloni muškaraca i dječaka koji su pokušavali doći do slobodne teritorije kroz šume. Moj otac, moj brat blizanac Husein i ja smo započeli to putovanje zajedno. U roku od nekoliko sati, bili smo razdvojeni. To je bio posljednji put da sam ih ikoga vidio živog”, kazao je.
Dodao je kako je danima hodao kroz šume pune zasjeda, artiljerijskih napada, pogubljenja i nezamislive patnje.
“U jednom trenutku, došao sam na nekoliko metara od srpskih vojnika. Okrenuo sam se i potrčao. Proveo sam dane gotovo bez sna, s malo hrane i gotovo bez vode. Strah je bio sve što me je održavalo u pokretu. Preživio sam. Moj otac nije. Moj brat blizanac nije. Godinama kasnije, nakon što su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, sahranio sam oca i brata vlastitim rukama. Ništa me nije moglo pripremiti za te trenutke.
Nijedan brat ne bi trebao sahraniti svog blizanca. Nijedan sin ne bi trebao sahraniti svog oca nakon što je tražio njegove posmrtne ostatke u masovnim grobnicama. Danas govorim ne samo u njihovo ime, već i u ime svih onih kojima je uskraćena prilika da ispričaju svoje priče”, rekao je.
Istakao je kako danas radi kao voditelj Programa usmene historije u Memorijalnom centru Srebrenica.
“Naša misija je sačuvati istinu o genocidu kroz svjedočenja preživjelih, istraživanja, edukaciju i sjećanje. Svako svjedočanstvo koje zabilježimo štiti ljudsku priču od svođenja na statistiku. To je naš odgovor na poricanje i zaborav. Činjenice o genocidu u Srebrenici su utvrđene van svake sumnje. Međunarodni sudovi, uključujući Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde, presudili su da je u Srebrenici počinjen genocid”, pojasnio je.
Govorio je i o tome zašto je važno sjećati se.
“Jer poricanje nije samo o prošlosti. Radi se o budućnosti. Nastoji izbrisati istinu, potkopati odgovornost i oblikovati način na koji buduće generacije razumiju historiju. Zato je sjećanje važno.
Sjećanje nije ostajanje zarobljeno u prošlosti. Radi se o zaštiti budućnosti. To znači prepoznavanje mržnje prije nego što postane progon, prepoznavanje dehumanizacije prije nego što postane nasilje i odbrana ljudskog dostojanstva gdje god je ugroženo. Mir nije nešto što automatski nasljeđujemo. Mir se mora birati i braniti svaki dan. Danas tražim od međunarodne zajednice da nastavi podržavati obrazovanje, sjećanje i borbu protiv poricanja genocida. Saslušajte preživjele dok smo još ovdje. Zaštitite historijsku istinu. Podržite institucije koje čuvaju sjećanje. Pomozite da buduće generacije razumiju ne samo šta se dogodilo u Srebrenici, već i zašto se to dogodilo”, naglasio je.
Istakao je da žrtve genocida u Srebrenici nisu bile samo brojke. Bili su očevi i majke, sinovi i kćeri, braća i sestre. Bili su studenti, nastavnici, radnici, muzičari, sportisti i sanjari.
“Njihovi životi su bili važni. Njihove priče su važne. I naša odgovornost da ih se sjećamo je važna. Trideset i jednu godinu nakon genocida, Bošnjaci koji su se vratili u Srebrenicu i istočnu Bosnu još uvijek ne žive u istinskoj sigurnosti. Prečesto se suočavaju s diskriminacijom i isključenošću. Mladi ljudi odrastaju bez punog priznanja svoje historije, jezika i jednakih prava. To nije samo naslijeđe prošlosti. To je dio sadašnjosti. Preživio/la sam genocid. Ali preživljavanje nije kraj priče. Ono što je sada važno jeste šta odlučimo učiniti sa sjećanjem. Zajedničkim sjećanjem, braneći istinu i stojeći protiv mržnje i poricanja, odajemo počast ne samo žrtvama genocida u Srebrenici, već i vrijednostima koje nas ujedinjuju kao ljudska bića”, zaključio je Hasanović.
